O povezanosti stripa i animiranog filma na našim prostorima uglavnom se nije previše govorilo, a ni pisalo.
Jedno od općih mjesta je spominjanje Kerempuhovih karikaturista u izradi prvog animiranog filma «Veliki miting» (1951) i pokretanju kontinuirane produkcije animiranog filma u Zagrebu. Vodeće osobe u kreiranju ovog filma bili su Norbert Neugebauer (redatelj filma) i Walter Neugebauer (glavni crtač i animator). Oni nisu bili karikaturisti nego autori stripova. Zašto se onda naglašava karikatura, a strip jedva spominje kad govorimo o nastajanju hrvatske animacije i Zagrebačke škole? Jednostavno, strip je u to doba bio praktički ZABRANJEN, trebalo je proći nekoliko desetljeća da ovaj medij skine sa sebe obilježja ideološke nepodobnosti. Satirički list Kerempuh bi sasvim sigurno objavljivao i stripove da se to tada moglo, pa nije neobična špekulacija da bi i «Veliki miting» možda prvo nastao u formi stripa a tek onda realiziran kao animirani film. Ali tada i u onim okolnostima to je bilo nezamislivo. Paradoksalno, početkom pedesetih godina bilo je LAKŠE napraviti i javno prikazati animirani film, nego objaviti strip istog sadržaja i likovnosti.
Uz Andriju Maurovića i Franju Fuisa, braća Neugebauer bili su tridesetih godina pioniri i pokretači stripa u Hrvatskoj, stvorivši velike i iznimno kvalitetne opuse, Walter kao crtač, Norbert kao scenarist. U realizaciji Velikog mitinga sudjelovali su i Borivoj Dovniković-Bordo, Ico Voljevica, Vladimir Delač…svi odreda budući veliki majstori domaćeg stripa.
Nakon pionirske avanture u Kerempuhovom studiju za crtani film, u poduzeću Duga film Neugebauer i Dovniković započinju rad na novim filmovima, no Duga film je iznenada, nekom političkom odlukom «likvidirana». Osnivanjem Zagreb filma kreće novo poglavlje, a Neugebaueri odustaju od animiranog filma, posvećuju se stripu i odlaze u Njemačku.
Stripovi se kod nas polako ponovno počinju objavljivati ali vremenom se uspostavio jedan novi «ideološki neprijatelj» – Walt Disney. Iako su i prvi filmovi Dušana Vukotića bili pod vidljivim utjecajem Disneyea stila, moderni likovni pristup i reducirana animacija postaju zaštitni znak u afirmaciji Zagrebačke škole animiranog filma. Borivoj Dovniković-Bordo, iako je već u Duga filmu počeo režirati, surađuje na filmovima drugih režisera, strpljivo čekajući šansu da ponovno radi filmove kao kompletan autor. Bordo nikada nije krio da je «Disneyevac», ali kako to u animiranom filmu više nije bilo poželjno, radi brojne stripove za Plavi Vjesnik, neke u realističnoj a neke u grotesknoj maniri. Bordo je kasnije realizirao čitav niz filmova, uvijek u grotesknoj maniri, pazeći da njegov crtež nikada previše ne podsjeti na Disneya.
Kontakte s animiranim filmom imali su i neki drugi crtači (npr. Jules Radilović) ali ponovna mogućnost kreiranja i objavljivanja stripova neko vrijeme je razdvojila strip i animirani film – strip je dva desetljeća bio produciran ali i kontroliran u duhu samoupravnog socijalizma, a animacija je, zahvaljujući internacionalnim uspjesima i brojnim nagradama, već izborila veliki prostor autorskih i umjetničkih sloboda.
Komercijalni uspjeh serije «Profesor Balthazar» dovodi do pokretanja istoimenog stripa koji je za dječji list Smib godinama radio jedan od Baltazarevih kreatora, Ante Zaninović. Ova strip serija (iz koje vremenom odlazi Balthazar a radnju preuzimaju njegovi prijatelji - «Kljunko i ostali») zanemarivana je i gotovo zaboravljena. Zlatko Grgić je za nekoliko listova crtao strip Maxi Cat, no poznatiji je crtanofilmski serijal istog naslova.
Raskoš talenta Nedeljka Dragića prelila se i na knjige i slikovnice koje on radi koristeći se elementima stripovskog jezika. Tek je «Tupko», kojeg Dragić ironično naziva «antistripom» digao dosta prašine i ukazao na povezanost stripa i animacije, ali i više od toga. Animirani film «Tup tup» nominiran je za Oskara, pa je i «antistrip» Tupko (koji sadržajno nema nikakve veze s ovim filmom) dobio na težini. «Tupko» se naziva avangardnim, «intelektualnim» stripom, a po prvi put se spominje i termin «autorski strip». U jednom od prvih ozbiljnijih tekstova o stripu Vera Horvat Pintarić piše o «Zagrebačkom krugu» strip autora, s posebnim naglaskom na Andriji Mauroviću i Nedeljku Dragiću, kao svojevrsnoj alfi i omegi, gotovo kao o zatvorenom krugu i kraju povijesti. Početkom sedamdesetih modernizam je kod nas na vrhuncu, apstraktno slikarstvo gotovo da ima status državne umjetnosti pa ne čudi veliki uspjeh otkačenog, minimalističkog Tupka.
Ja sam Tupka obožavao i svakodnevno izrezivao i čuvao pasice iz Večernjeg lista. Nekolicini iz moje generacije to je bio orijentir kako se može raditi i drugačiji strip od onog komercijalnog, «industrijskog». Već pri prvom dolasku u Zagreb film, 1975. godine, upoznao sam Dragića, Boureka i Dovnikovića i bio zapanjen kako su dobro prihvatili moje čudne stripove i pozvali me da radim na animiranom filmu. No upoznao sam i Radovana Devlića, njegova priča je bila nešto drugačija. Devlić je sedam godina radio u Zagreb filmu, napredovao je do glavnog animatora, ali nikako nije mogao dobiti vlastiti filmić. Imao je puno ideja i gotove likove, pa ih je pretočio u stripove (serijal «Huljice»). Počeli smo nešto i objavljivati i osnovali grupu Novi kvadrat, pa je Devlić otišao iz Zagreb filma (gdje nije dobio pravu šansu) i posvetio se stripu. Tek početkom devedesetih uspio sam se ga nagovoriti da napravi i animirani film sa Huljicama («Krvavi most»).
(Nastavlja se)
Nema komentara:
Objavi komentar