Krajem sedamdesetih većina mlađih suradnika a i autora Zagreb filma bavila se ilustracijom i stripom – Radivoj Gvozdanović, Ivan Flegar, Ljubica Heidler, Mato Lovrić…i naravno, Joško Marušić, također član Novog kvadrata. No većinom su ti autori u stripu bili pomalo površno, gotovo usput, radeći kratke geg stripove. Iako se vremenom Marušić deklarirao prvenstveno kao karikaturist, njegov najuspješnije djelo ostaje «Riblje oko» (1979. realiziran prema scenariju Gorana Babića) – film mračne atmosfere, jedne ideje i čvrste priče, prilično netipičan za mozaične parade gegova kakve su inače radili «karikaturisti» u svojim animiranim filmovima.
Nakon «Satiemaine» (1978.) smatralo se da je u ovom filmu napravljena gotovo savršena sinteza dviju struja u animiranim filmovima Zagrebačke škole (slikarske i karikaturalne). Nekako istovremeno krenuli su glasovi o krizi naše animacije, unatoč redovitom osvajanju nagrada na festivalima širom svijeta (koje je potrajalo sve do kraja osamdesetih). U svakom slučaju, «klasično» razdoblje Zagrebačke škole je tu negdje završavalo a očekivali su se novi impulsi. Možda tu leže razlozi zašto je moj prvi autorski film «Album» (1983.) proglašen važnim (nagradama se nitko nije čudio, to se podrazumijevalo). Netko je tada rekao - «Zimonić je u našu animaciju donio nešto novo, a to su ideje i likovnost koje dolaze iz suvremenog stripa».
Nisam tada baš bio uvjeren da je to potpuno točno. Iako je «Album» prvotno napravljen kao strip, bio je toliko egzotičan da sam ga uspio objaviti u nekom strip magazinu tek pet godina kasnije, nakon uspjeha s animiranim filmom. Istina, u filmu sam koristio tzv. multiekran, to je bilo relativno neuobičajeno a i moglo je podsjetiti na strip. Važnije mi je bilo to što se u filmu nisam puno koristio trikovima reducirane animacije. Koristeći tzv. «punu animaciju» radio sam nešto na tragu Disneya, a on više nije bio «ideološki neprijatelj» (smatralo se da je već gotovo propao). To nije bilo «moderno» ali je bilo je nešto novo, a nekoliko godina kasnije svi su pričali o postmoderni. Iskustva iz animiranog filma sam prenio na strip. Usvojio sam mnogo od «pripovijedanja slikom» koje dominira u animiranim filmovima koji se ne služe tekstom i dijalozima, pa sam nekoliko godina radio stripove bez upotrebe teksta. Naravno, prema svakom od njih bi se mogao napraviti animirani film…
Tri godine nakon «Albuma» (na kojem je prvi put bio potpisan kao animator) Boris Matas je napravio film «Putovanje gospodina Eliota» u kojem koristi elemente likovnosti i jezika klasičnog stripa (jaki kontrasti, oblačići s tekstom...) uz relativno reduciranu animaciju. Svojevremeno hvaljen, ovaj film je gotovo zaboravljen, a zanimljivost je da se Matas nikada nije afirmirao kao autor stripova. Matas je, za razliku od Devlića, nakon osam godina šegrtovanja na tuđim filmovima ipak dobio šansu da napravi svoj film.
Započevši novi film «Utakmica» (završen 1987.) pokušao sam skratiti to «šegrtovanje» u Zagreb filmu, nimalo privlačno mladim talentiranim crtačima. Pozvao sam nekoliko kolega da mi se pridruže u realizaciji ovog filma, budući da je kolažna struktura radnje omogućavala različite crtačke rukopise. Stanko Bešlić, Milan Trenc, Roland Peharec, Helena Klakočar i novi talent, Magda Dulčić, svi odreda autori(ce) objavljivanih stripova prihvatili su poziv… Bio je to početak svojevrsne «invazije» stripaša u Zagreb film.
(nastavlja se)
Nema komentara:
Objavi komentar