Maximir

Jesen je stigla. Ptice lete na jug. Dani su sve kraći a noći sve duže. Lišće žuti i opada... Ma ne, uglavnom je sve još zeleno, ali klupe su prazne, osim nekih.
A umjetnik kipar je predvidio globalno zatopljenje...

Razglednice Maroka

Nedavno sam naišao na zanimljivu glazbu marokanskih galazbenika pa me to natjeralo da napokon sredim proljetne video zapise iz Maroka. Nije nešto posebno ali glazba je dobra.
A sinoć je bio na televiziji moj omiljeni 007 film Living Daylights, zaboravio sam da je dobrim djelom snimljen u Maroku, koji glumi sebe ali i Afganistan.
Naravno, gradovi su tamo prilično slični, sve je puno kojekakvih zidina i zidova, a meni zato se najviše dopala Casablanca.
Kog zanima, fotke su bile OVDJE i OVDJE

Panorama Meknesa


Boje Fesa



Zidovi Marrakesha


Ulice Casablance

Dragić u Zagrebu

Nakon gotovo dva desetljeća Nedjeljko Dragić došao je u Zagreb. Ponudio je novi projekt Zagreb filmu, a ponešto od toga možete vidjeti i ovdje.

Crkva u Velom Grablju

PANORAMA

Za Velo Grablje neki bi rekli da je Grad duhova. Rekli su mi da tamo živi šest stanovnika, no novi National Geografic piše da ih je službeno samo tri. Jedan od njih je i čovjek koga zovu Sinaj, rođen je u Egiptu, u El Shatu za vrijeme drugog velikog rata.
Ljeti u mjestu bude i do dvadesetak ljudi, dođe i moj prijatelj Juraj (Zorko) Petrić, sin Nikole, Toničina, iselio 1949. u Split, 1954. u Zagreb.
Nedjeljom se svi koji žive ili ljetuju na Hvaru okupe na misi u crkvi.
Crkveno zvono redovito odbroji svakoga sata. Tonči, načelnik sela, programirao je zvono da svaki sat odzvoni u dve sekvence, s razmakom od nekoliko minuta.



U zlatna vremena Velo Grablje brojilo je i više od 500 stanovnika, te su tada, (prije više od 100 godina) sagradili novu crkvu. I tu postoji veza s Egiptom, a o tome piše Lorenco Tudor Kotin.

SADA SE PITA?:

Jesu li stanovnici Velog Grablja pobožni jer su gostoljubivi i pošteni, ili su gostoljubivi i pošteni jer su pobožni? Ali oni su još i iskreni i širokogrudni, koje vrline im u tuđem svijetu dobro dođu. Oni su radeći na Bečkom kanalu 1870 do 1880 godine vrlo dobro prošli i lijepih cekina zaslužili, a na Sueskom kanalu 1860 do 1880 godine, di je radilo do tridesetak mladih ljudi iz Velog Grablja, još i bolje.
U Suezu su mladi ljudi Velog Grablja napravili plan za gradnju nove velike crkve. Sa tim planom su i sa cekinima došli doma i crkva je bila 1886 godine gotova, koja im služi na čast i ponos sela. Mladi ljudi kad su došli iz Sueza doma, svoj su plan svojim starijima predložili, a koji su oni skupa sa Malograbljanima prihvatili (tada je Velo i Malo Grablje bila jedna župa), i crkva se je počela graditi pod upravom don Zaneta Bojanić, uz teški trud, jer su nosili neotesano kamenje iz Milne u Velo Grablje, a kamenje se je vadilo u kamenolomu Mekićevica i bracerom prebacivalo u Milnu. Čuo sam od mojih starijih, da onaj križ koji je iznad vrata od crkve (ili bolje reći križić), dok je bio u gromadi neotesan već samo pretučen njega nosilo 70 ljudi uz veliki rizik života.
Onda je puno mladosti bilo u Velom i Malom Grablju, (tada je već bila konjuktura buhača) pa se je nosilo složno, ali ta uprava, da se nosi neotesano stinje nije bila zdrava, dala je puno muke i to su ljudi već onda kritizirali, ali nisu imali riječi. Još su cveketali od Sueza cekini, a zvonili su od buhača fiorini, pak se nije gledala mala stvar.

Lorenco Tudor Kotin



Usput -
Jesmo li bolji od Engleske?
'Do Engleske su svi bili bogovi, Bilić pogotovo, no bogovi i ostaju. Problem je samo što nema Dudua. Imamo sve drugo - vrsne igrače, dobar stručni stožer i famoznu publiku', kaže Vlatko Marković, prvi čovjek HNS-a.
'Bilić ostaje čak i ako izgubi od Ukrajine'
(Net.hr)

LEVONDA NAŠA IZGORENA

Marija Jurić Košetova
rođena Petrić Petrova

Na 28. sedmoga miseca,
Lita 1997 Gospodinova.
Sirena svira i zvoni.
Čujem da govoru: gori, gori, gori.

Di gori nison znala,
Dok me iz Grobja mama ni zvala
I govori: gori Tonki Rot, Uzrinje,
Zaglova i Stora Vala.

A mene muka čapala.
Najteže mi je bilo,
Da ne bi selo izgorilo
I svit udušilo.

Naši su odma išli gosit,
Da bi se moglo čogod sposit.
A kad su se oko polnoć vrotili,
Ovako su govorili: Puno je izgorilo
I još gori, i vajo opet poć,
Jer Bog zno dokli će ti ogonj doć.

O ognju su sve govorili,
I ča je izgorilo nabrojili.
A jo se ražalostila,
Tamo je naša levonda izgorila.

Levonda naša,
Komu si ti čo skrivila,
Komu na žol učinila,
Da si ovako izgorila.



Kad je malo ko zno zote,
Imote je barba Borte.
Malo su te imali,
A svi su te za blagoslov
U polmu stovjali.

Barba Borte parvi,
Za njim svi
Sodili te, kopali, gnjojili,
I usvuda razmnožili.

Ti si non iz godišća u godišće
Resla, zelenila se i cvala
I na daleko vunjala.

Bili su svi naši dolci i bonde,
Puni cvića od levonde.

Po misec i po don
Te žanjoli, gonili i kuholi,
Umorni bili.
A stori su judi o tebi
Uvik govorili:
"Vele si nam bloga dola,
Ako se na to pravo gleda,
Dola si nam na kvintole uja,
Na kvintole meda."




Puno smo te imali,
Skupo prodovali,
Toliko šoldi čapali,
Da u najveći takujin ne bi stali.

Čudo s tobom učinili,
U Grobje kuće obnovili,
U For nove ugrodili
Fameju odgojili i aute ukupili.

Na veliko te i molo prodavali
I gostima poklonjali,
Odnili su te po svem svitu
I u uju i u cvitu.

Nad velim oltorom
Naslikana si bila,
Jer se je crikva stobom
Obnovila.

I mlodi su te naši volili
I športsko društvo
Tvojim su imenom dičili.

Ova zodnja godišća,
Sve te je manje bilo,
I pri neg je ovo izgorilo,
Pomalo smo i somi krivi,
Bili smo te zapustili.



Kriva je vlast,
I ova i ona država
Da se nis
Redovito prodavala.

Da je prodaja bila boja,
Svih bi nos
Za žanjot,
Bila veća voja.


Koji put je bilo teško žanjot,
Jer je bilo vruće,
Lašnje bi se bilo u moru kupat,
I lavurat oko kuće.

Jo son ti se veselila,
Od ditinjstva žanjot te volila
I blagoslov od Boga,
Nad tobom son molila.

Svaku grebju kad bi žanjot zavoršila,
U sebi son ovako govorila:
"Bogu fola nikad manje, veće ako Bog do,
Ti non resla i evala,
A jo za žanjot i dogodišće bila živa i zdrava."

A sad kad som došla navar Vale,
Noge moje trest se stale.
Tužno gledom okolo sebe,
Nikud znaka već od tebe.

Tako plačuć gren do Glavice,
Gledam laze, ograde i ogradice:
Zagojnića, Kampanel i Gornja Vala,
Sve je čorno, pustoš postala.

Do Svetoga Vida gren pomalo
I oko Te ugledalo,
Ono malo ča je ostalo,
Puno me je obradovalo.

Sačuvaj Bože da si ognjem sva nestala,
Pokoljenja naša ne bi znala,
Di si resla, kako si cvala,
Lipu boju i vonj imala.

Čudo mi je žol i milo,
Svega ča je izgorilo,
Ali s vremenom gora će se ozelenit,
Masline omlodit,
Levonda naša izgorena,
Ostat ćeš neobnovjena.



Maria Jurić žena Karmela, rođena Petrić, ime oca Marin, a majke Margarita, rođena 1940. godine u Velom Groblju na otoku Hvaru.
Pisanjem pjesama počela se baviti otkako zna za sebe, njegujući velegrabajsku rič. Većina njezinih pjesama nastala je uglavnom između 1995 i 2006 godine, što ne znači, da se neće naša draga Marija Košetova, rođena Petrova Doljnjih i dalje služiti slaganjem stihova, kao i do sada velograbajskim rječnikom.
Do sada je objavljeno nekoliko pjesama i to uglavnom za domaći svit, od kojih želimo istaći: Bodnji don i Božić u Velom Grobju; Naša levonda; Naša crikva; Pir u našem selu. Gospođi Mariji želimo još mnogo uspjeha u našem predivnom velograbajskom stilu, jer ona sigurno još puno toga u srcu ima, a što bi nam, u samo njoj prirođenom načinu izražavanja mogla reći o životu naših djedova, baka, očeva, majki i o sadašnjem životu u Vetom Grabju, a kojega na zemljopisnoj karti prvi put u povijesti nema.
Marinko Jurić Peretov

Vidikovci Hvara

Vidikovac Levanda - pogled na Stari Grad i otok Brač
Autobusna stanica Velo Grablje
Sveti Vid - pogled na brdo Motokit i Paklenske otoke
Brdo Motokit - pogled na Malo i Velo Grablje
Pogled s ceste na uvalu Dubovica
Pogled s tvrđave na grad Hvar

Sveti Nikola - najviši vrh na Hvaru