ponedjeljak, 29. listopada 2007.

Transparentno

Javite gdje ste ga sve vidjeli. ili još bolje, pošaljite fotku


Ilica


Savska


Trg N/žrtava/velikana

subota, 27. listopada 2007.

Work in progress

Nove web stranice Animafesta su u izradi ali se već može pogledati dio koji se odnosi na ovogodišnje dugometražno izdanje i to ovdje

A tu je (exluzivno) par sekundi materijala za špicu.



Napokon, evo i jedne od 347 verzija postera

petak, 26. listopada 2007.

Ljeto za sjećanje

Kvatrić, 30. svibanj 2007.

Kvatrić, 11. srpanj 2007.


Kvatrić, 16. rujan 2007.


LJETO NA KVATERNJAKU,
OTVORENI PROZORI


Svratio sam jučer kasno navečer do Zimonića, da vidim gdje se smjestio ponovo u Zagrebu. Uvalio se u odličan stan na Kvaternikovom trgu, pa petom katu, s velikom terasom koja gleda na gradilište. Sjeli smo van, a on je pripremio čaj koji je donio iz Egipta. Jedan od boljih čajeva koje sam probao u životu. "Taj piju ondje u svakoj prčvarnici!"

Upustili smo se u razgovor o piramidama i starim hramovima, kad iznenada kroz zvukove grada počeli su dopirati prepoznatljivi uzvici ženske koju je netko upravo silovito rasturao. Kat, dva, najviše tri ispod nas netko se zanio i zaboravio zatvoriti prozor. Sve glasnije i glasnije, nadjačalo je urlikanje grupa navijača koji su se vraćali iz Maksimira. Ženska je kliktala na način da je bilo nedvojbeno da ne može biti glumljeno. Negdje u našoj blizini netko je umirao slatkom smrću tolikom snagom da je cijeli trg odjekivao.

Prekinuli smo razgovor i zvukovno pratili razvoj događaja. Razmišljao sam koga znam u blizini... Tea, jesi li to bila ti?

- Ovo prvi puta čujem otkako sam tu, već tri mjeseca… - reče Zima. - To mora da je zato jer si ti došao!

- Reklo bi se da širim takve vibracije… - našalio sam se, ali gorko.

Svašta smo prošli i svagdje smo bili i evo nas na terasi, dva starija, dobrodržeća ali ofucana momka, pijemo čaj i slušamo nešto vrlo poznato, što davno nismo čuli. Ne da to danas ne bi mogli izmamiti, nego nekako, naopako, smetnuli smo s uma da bi se i time mogli pozabaviti. Nepoznata gospođice, (ili gospođo,) od srca hvala što si nas podsjetila.

Prisjetio sam se stihova dobrog prijatelja kojeg davno nisam vidio:

...požuri se, isplovit će drugi kapetani i druge zastave
moru je svejedno tko po njemu brodi…

… jer da smo žestoko ljubili ne bi nas veliki meštri izigrali
ne bismo plutali tim putem u nigdinu
dok sveđer sunce žeže i po brdima krijes tinja
a mlade dijeve nove jurišnike ištu.


Babl blog
Pero Kvesić - srijeda, 08.08.2007.


Kvatrić danas, 26. listopad 2007.

ponedjeljak, 22. listopada 2007.

Sunce na Nilu

Izlasci
Kažu da je izlazak sunca najveličanstvenija stvar u Egiptu. Trebate ga vidjeti kako bi shvatili zašto je sunce bilo vrhunsko božanstvo starih egipćana.
Ok, lako ga je vidjet, naviješ sat da zvoni u 4... Malo teže ga je snimiti, a istinski dobro snimiti - nemoguća misija. Ovi snimci samo su podsjetnik na pravu stvar.
Prvi je snimljen između Aswana i Kom Omoba (oni dimnjaci i hram na kraju).
Drugi je na izlazu iz Luxora, na zapadnoj obali Nila. Imao sam veliku sreću (jer je snimano iz jurećeg vozila) da sam ulovio sunce između Memnonovih kolosa (fotoaparatom, ne kamerom).
Treći je također iz jurećeg vozila, u pustinji južno od Aswana, na cesti prema Abu Simbelu.



Zalasci
No, to je kič, svuda pa i na Nilu. Ali nigdje kao na Nilu.
Prvi, snimljen 2005. u Luxoru iz feluke, ujedno je prvi video kojim sam bio zadovoljan. Ima tu jedan beskrajno dugi kadar s višestrukim kretanjem (ljudi i životinje, brod sa kojeg se snima, švenkovi, zumovi...) bez mogučnosti za drugu priliku.
Drugi, dve godine kasnije, isto mjesto ali druga obala, snimili smo paralelno Matija i ja. Sad više ne razlikujem koje je čiji kadar, osim onih u kojim se i mi pojavljujemo.
Treći su zapravo tri zalaska u Aswanu i okolici (Philae, Elephantine). Fotke su moje, a glavninu videa je snimio habibi Matija Pisačić. Pjesma je s najnovijeg albuma Amr Diaba.
Četvrti - brane i ustave u gradu Esna

četvrtak, 18. listopada 2007.

Slike s izložbe

Izložba sedma, Grupa 1999, Vinkovci







nedjelja, 14. listopada 2007.

MANDLEK STORY


Kad je u pitanju znak Z , sve je poznato - početkom sedamdesetih radeći plakat za prvi Svjetski festival animiranih filmova (Zagreb '72) Zlatko Bourek je nacrtao je taj psihodelični Z gotovo identično onome koje je na drugom kraju grada upravo kreirao Borivoj Dovniković - Bordo za festivalski logo.
Nešto je kompliciranija priča o Mandleku, liku koji je postao maskota Animafesta. Iako se lik malog čovjeka pojavljuje već u prvim filmovima zagrebačkih animatora Neugebauera, Vukotića (nagrada Oscar za Surogat) i Mimice, svjetsku slavu je stekao kroz gotovo cjelokupni opus autora poput Dovnikovića, Dragića, Grgića, Marušića i mnogih drugih iz Zagrebačke škole.

Šešir u obliku polucilindra nosi i lik iz najpopularnije serije Zagreb filma (Profesor Baltazar), no legenda kaže da je Ivan Lončarić, radeći plakat za drugi Animafest, "posudio" šešir od lika iz filma Paje Štaltera Peti.
Mnogo je autora u plakatima i animiranim špicama festivala ponudilo svoje Mandleke i svoje šešire (za neke je to čarobni, mađioničarski šešir, ali neki kažu da je to potpuno običan, pohabani šešir kakvog je imao i skitnica Charlie), no Lončarićeva je verzija bila i ostala najpopularnija. Taj je autor kreirao i najviše plakata, ali i festivalskih nagrada, diploma i skulptura s Mandlekom u glavnoj ulozi.



Na 18. zagrebačkom Animafestu priredit ćemo izložbu svih dosadašnjih festivalskih plakata, naslovnica kataloga, crteža i fotografija te retrospektivu autorskih animiranih špica. Bit će tu i niz novih prijedloga i rješenja koja nastaju tijekom priprema za ovaj festival, uključujući i one koje je izradio renomirani grafički umjetnik, rođeni Zagrepčanin koji živi i radi u New Yorku Daniel Žeželj.
Na naslovnici ovog biltena vizija je "Mandleka za 21. stoljeće". Crtež je u 3 D tehnici izradio mladi crtač i animator Brajan Martinović.

četvrtak, 11. listopada 2007.

BLOK-SAT IZ KIŠE

Iako sve kiše, manje ili više, izgledaju slične, kiše se razlikuju po svem i svačem. Ne samo da postoje ukošene, ravne, brze, spore, lagane, teške, prašnjave, kratkosilazne, pa sluzave i spremne za tuču, ima onih koje bistre i mute… Ipak, najpoznatije vrste su ledene, kisele, slane i sparne. No postoje i podvrste: ljepljivoznojne, uljave, škropeće, tupe i oštre, brbotne, potom nespretno nazvane kišničave, iako neobične, nisu rijetke. Zatim one koje dižu i spuštaju prašinu. Razlikujemo ih po tome padaju li pri tomu na ramena, na kosu, samo na čelo ili tek na vrh cipela. Nalaze li se ispred pogleda ili pored ušiju.
Također možemo ih razlikovati po tome jesu li njihove kapi odbijajujće ili upijajuće. Ostavljaju li za sobom san ili, pak, razbuđuju! Dijele se i na one koje se slute puno prije negoli padnu i one koje primjetimo tek kad predugo padaju! Potom i posunovraćene. Potom one koje se najprije čuju pa tek onda počinju padati. Mogu biti sa snijegom, sa smogom i ostalom prljavštinom. Također mogu biti štapičaste, zavjesne, piknjičaste, zarezujuće, točkaste. Podosta su opredmećene. Potom koje padaju ludo i koje padaju lijeno.


Ima i zebljivih! Postoje, jasno, i nepovratne i neponovljive, o da, neponovljive, samo kad ih se sjetim… A sitničave i krupne. A? Imamo i one okrznujuće, potom i tople, ali objektivne. Koje načuljuju. Nijedna, apsolutno nijedna, što je zanimljivo iako na prvi ton zvuči kao najobičnija djetinjarija, nijedna nije suha. Ne samo da je zanimljivo, već je upravo fantastično! Samo je vlaga snaga!
Nadalje, mogu biti okomite na pogled i usporedne s ušima. Pa rasprskavajuće, potom kiše koje ječe i buče, koje zveckaju i kvrckaju, žrgolje i mrmolje… Postoje i hrskajuće, šljapkave, zvonke, pucketajuće, kvrckaste… Imamo i zastarjele: strahobalne, daždave, svjetlomrcajuće. Dijelimo ih na ritmične, šumorave, klokotave… Ha, da, pa one koje plode i koje naplavljuju. Potom one obilne i otapajuće! Čak nepristojne, hračkaste, potom rijetke među čijim kapima možemo cik-cakati bez da nas pogode! Možemo ih podijeliti i kao smiješne koje padaju po kartonu, po automobilima, po nadgrobnim pločama i po najlonu. Na tužne: po moru, po blatu, po rublju na sušenju i po suncobranima.
Zatim na strašne: padaju po staklu, kroz pukotine zidova i kroz okvir prozora. Radosne: po ispruženim rukama, po teglicama, u krošnjama… Potom onih odbijajućih kapi te otjecajuće i ispirujuće, smilujuće i prijeteće, koje čiste i koje prljaju. Većma se koriste u poetske svrhe. Značajne su za spomenuti i kapkavolelujave, pljuštave, trzave, kliske i mlatarave. Ako koju i ponovimo to samo znači da su takve češće. Jasno, postoje one naporne i dosadne, ne možemo im izbjeći. Ponekad padaju i one samoživog ili one nepratljivog ritma. Neke, pak, utvarne kao da će postati skladba "You really got me know" pradavne skupine The Kinks, ili se, možebitno, razraditi u kakvu obradu, ali to ne uspijevaju. Neće nikada! Prije u potop. Smeta im stalan šumor. No, ima i onih koje nalikuju plesu zombija i kolektivno organiziranom šmrcanju, ali te ovise o drugima.
Ne treba mimoići ni piskutave, došaptavajuće, zaglušujuće. One poljupčaste!


Pretjerujuće: kao da Regoč reže nokte. Luđačke: kao da ti netko stalno za leđima prijeti: "Kišniče, Kišniče!". No, stvar su ukusa pa je glupo o njima suditi. Nisu naskroz za odbaciti ni one lebdeće, štapičaste i zastiruće. Postoje i raznovrsne kombinacije među njima: nevidljive, ali osjetne; vidljive, ali neosjetne, a sve su pak nastale od jednostavnijih vrsta: od onih koje pljušte, sipe i kapkaju. Nadalje, podvrstati se mogu po mjestu padanja: mjehuraste u baricama, kružno uzvalovljene u lokvicama, a po mjestu padanja također mogu biti: pločnjikave, parkaste, navrat nanosne, potpetične, otklizne niz krovove, cijedeće uz nadstrešnice, u tračnice i rešetke kanalizacije, na klupe. A po osjetu, pak su, mazne, pribadačaste. čavlaste ili bodežne.
Treba istaknuti i posebnije: pljuskovitije, žmikajuće, rominjave, cmizdrave, napregnutočujne, stopalnohladne i tjemenozabodne, snohvatne, ljepljive i strasnoglasne… Nezgrapne, ali ipak kapljicavoskokne, gmizave pa one kojima proklinješ nebo, iznenadne, neočekivane. Potom one koje kao da padaju iz kabla, iz tuša, iz obrnute wc-školjke. Padaju i sloganske premda suprotstavljene: skladne, iako hladne! Mlake, ali jake! Vruće, ali zezajuće! Tihe, ali izvrsne za produbljivanje psihe! Pljesnjive i baljive, no šaljive! Energične, a nepomične! Guste, ali puste!
Zatim one najdulje: s oblaka sve do tvojih dlaka! Pa mračne, a prozračne! Isto kao i tužne, ali nužne! Pogrdne, ali plodne! Mučne, a zvučne! One iza jave, ali bujave! Reumatske, ali hrvatske! Olovne, no snene! Pljuckave, iako škakljuckave! Naplavljujuće, odose ljude i kuće! Basaste, uvijek kvasaste. Te su mi totalno glupe! Nemirne, no prozirne! Pa gruba podijela: kiše proljetne koje su smetnje, jesenje kojima se stenje, zimske većinom kliske te ljetnje znaju biti prijetnje! Ukratko ću ponoviti: one koje ječe i koje buče. Zveckajuće, pucketave, jedvačujne, kuckajuće, strasnoglasne. Duge, kratke, kapkave, lelujave, pljuštave, trzave, kliske, ljepljive, mlatarave i nerazabrane, špranjave. Naporne i dosadne. One koje plode, koje speru i koje dižu prašinu. Mazne, bockave, bodežne.
Odzvonjavajuće!!!

(Igorova full verzija)

BOSUT

srijeda, 10. listopada 2007.

utorak, 9. listopada 2007.