Svi su lijepo govorili, no to je uvijek tako. Netko je samo podsjetio da Ivicu dugo nisu niti spominjali u tekstovima o stripu.
Našao sam na internetu svoj tekst napisan 1997. kao obrazloženje Nagrade za životno djelo koju smo mu dodijelili na Salonu stripa u Vinkovcima.
Nagrada za životno djelo
Kada smo 1994. godine na skupštini Društva autora stripa ustanovili nagradu za životno djelo, za prvog dobitnika predloženi su Jules Radilović i Ivica Bednjanec. Htjeli smo pristupiti tajnom glasovanju ali Bednjanec je ustao i povikao: "Ja glasam za Julesa! Neka on bude prvi! Uostalom, stariji je od mene pola godine!"
Rođen 1934. Ivica Bednjanec ipak je pet godina mlađi od majstora Julesa, no u svijet stripa ušli su iste, 1952. godine. Za razliku od većine crtača svoje generacije (poznate i kao generacija Plavog vjesnika) popularni striček Ivica imao je drugačiji put. Kao svestrani crtač podjednako je bio dobar i u grotesknome i u realističnome izrazu. Odlučivši se od početka za autorski pristup, Bednjanec je za svoje stripove birao teme i sam pisao scenarije. Učinilo ga je to najplodnijim scenaristom u povijesti hrvatskog stripa a i velikim uzorom kasnijih naraštaja.
Za jedne je najbolji dio Bednjančevog rada ciklus stripova iz Hrvatske povijesti (1963-74.) okončan sjajnim parodičnim Barunom Trenkom. Drugi daju prednost njegovim stripovima za djecu koji od 1968. godine do danas nastaju u neprekinutom nizu: realistična serija Osmoškolci i groteskni Genije i Lastan u Modroj lasti te Durica u Smibu. Treći pak Bednjanca poistovjećuju s njegovim najpopularnijim likom, Nježnim koji je karijeru počeo kao robijaš 1975. u Kerempuhu, nastavio kao čudni sportaš u SN-reviji (1976-83.) da bi se posljednjih godina pridružio Lastanu i Geniju.
Mnogi pamte i Kika, Iverku, Amicu kao i seriju stripova s tematikom iz meksičke revolucije... sve u svemu preko 800 (!) zasebnih naslova s potpisom "Crta i piše Ivica Bednjanec". Sasvim dovoljno za nagradu za životno djelo, zar ne?!
Naišao sam i intervju s njim objavljen 2006. povodom nagrade ULUPUH-a za životno djelo, objavljenog u Nacionalu. Zapelo mi za oko pa citiram samo ovo -
NACIONAL: Kako ocjenjujete današnju strip scenu u Hrvatskoj?
- Ne pratim kontinuirano novu stripovsku scenu, ali da se dogodilo nešto revolucionarno sigurno bih za to čuo. Osim Modre laste, koja jedina godinama kontinuirano objavljuje hrvatski autorski strip i tako stimulira nove, mlade autore, ne postoji sličan medij. No, ona je limitirana brojem stranica i nije specijalizirana za strip. Dakle, novi autori nemaju gdje objavljiavati. Cijenim Stjepana Bartolića, kolegu iz Modre laste i Playboya, koji radi umjetnički vrhunski crtan, a opet ležeran strip. Tu je i nešto stariji Krešimir Zimonić, nekadašnji član “Novog kvadrata”, koji njeguje jedan poseban stil, na granici konceptualne umjetnosti. Poznajem rad Danijela Žeželja i Dubravka Matakovića, ali nisam dovoljno upoznat s njihovim radovima.
Napokon, našao sam i fragmente svog teksta iz 1988. Tekst je napisan povodom nagrade Grand Prix u Vinkovcima. Tada je Ivica bio star koliko ja trenutno, a to mu je valjda bilo prvo priznanje koje je ovdje dobio za rad na stripu.
Dugo je to bio gotovo jedini dulji tekst o Bednjancu, repriziran je više puta, a neki su ga stavili i na internet.
Vidjeti OVDJE, OVDJE...
No pravi tekstovi o njegovom radu, popularnosti, utjecaju na ostale, kvalitetu itd. tek trebaju biti napisani.
A za kraj, citiram svoj tekst iz 1988. (i pitam se - je li se od tada išta promijenilo?)
Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da rad ovog autora u našoj sredini nije bio adekvatno priznat, nego vrlo često prešućivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je bez gorčine znao reći da su mu popularnost i čitanost njegovih stripova važniji nego priznanja raznih "stručnjaka". Bednjančeva velika produktivnost i insistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti priskrbili su mu epitet "pučkog zabavljača" i autora za djecu.
Njegovi stripovi bili su naprosto - stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin "intelektualnog" i "umjetničkog". Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše - naš! Zanimljivo je da sve to nisu bili argumenti u njegovu korist. U sredini koja blagonaklono gleda na pomodare i plagijatore, gdje se često provincijski kompleks pokušava zaliječiti afirmiranjem onih "koji rade kao vani na Zapadu", u sredini koja često nije pravovremeno svjesna svojih autentičnih vrijednosti - to i nije tako čudno.
Nema komentara:
Objavi komentar