...objavljen je ovaj intervju. Valentina Mlađen mi je rekla da je ušao u "Top 3" njezinih intervjua i obečala poslat link kad ga objave. Valjda je zaboravila, pa sam ga otkrio sam, na adresi OVDJEA tu je copy-paste :ZADARSKI LIST
Piše: Valentina MlađenVeliki broj generacija koje sad završavaju, ili su već završile fakultete, u prvim školskim danima družili su se s kultnim likom hrvatskoga stripa - Zlatkom. "Zlatka" je godinama (točnije 20 godina) izlazila u časopisu za osnovne škole Modroj lasti. Sjećam se da sam i ja primala tu Modru lastu u višim razredima osnovne škole, kad više nismo bili klinci za "Smib", ili "Radost" kao učenici nižih razreda, nego smo imali privilegiju primati "Lastu".
S likom Zlatke nije se bilo lako upoznati, bila je ona pomalo teška, ali svi bi je konačno zavoljeli, a ona nas je učila dobroj literaturi i filmovima, bavila se nekim važnim životnim pitanjima iz svijeta odraslih, ali iz broja u broj je uvijek bila tu. Kad sam čula da u Zadar na gostovanje "Jadranskog stola" dolazi Krešimir Zimonić ime mi nije zvučalo poznato dok jedna kolegica s posla nije oduševljeno ustvrdila: "Pa to je autor Zlatke!" I tako, kad sam se sjetila "Zlatke" i osnovnoškolskih dana nisam mogla propustiti Zimonićevo gostovanje.
Počeci u školskom listuDanas ste poznati kao jedan od naših najboljih strip autora i redatelja animiranih filmova. Kako su izgledali vaši počeci, osobito u radu na Zagreb filmu?
- Stripove sam počeo ozbiljnije raditi u srednjoj školi, a nešto od toga je već tada bilo i objavljeno. Pokrenuli smo i školski list, a kako sam bio i glavni urednik, jedan broj tog lista sam u potpunosti posvetio stripu. Nekima se to svidjelo, ali bilo je kritika, strip onda nije bio osobito cijenjen. Najveći uspjeh iz tog vremena je objavljivanje 20 stranica stripa "Luna" u časopisu Pegaz, uz koji je išao i opširni intervju u kojem sam imao priliku svašta reći. U Zagreb film sam se prvi put usudio doći negdje početkom 1975. godine, s mapom punom crteža i stripova. Sjećam se da je Nedeljko Dragić, kad je to prelistao rekao - "Pa što si ti čekao, gdje si bio dosad?". Kako sam imao tek devetnaest godina bio je to veliki kompliment.
Možete li se prisjetiti rada na svom prvom autorskom filmu "Album"? Za njega ste dobili nekoliko nagrada, jeste li već tada znali da ćete se baviti animiranim filmom čitavu svoju karijeru?
- 1974. godine sam prvi put gledao filmove na Animafestu i ostao fasciniran. Odlučio sam da u životu moram napraviti bar jedan autorski animirani film. To je tada izgledalo skoro nemoguća misija... Prvo sam neko vrijeme volontirao u Zagreb filmu, radilo se na nekim reklamama i Balthazaru. 1979. dobio sam prvi pravi posao, radio sam kao glavni crtač i animator na filmu po Augustu Šenoi, "Kugina kuća".
Dug je bio put do filma "Album", taj projekt me zaokupljao gotovo pet godina. Prvo se priča postepeno gradila od fragmenata u obliku malih stripskih sekvenci, bez teksta. Razlikovalo se od onoga što sam do tada radio, a i nije bilo dovoljno komercijalno da bi bilo objavljeno kao strip. Od tog materijala sam napravio prvu knjigu snimanja koju sam kasnije nekoliko puta dograđivao. Donio sam to u Zagreb film gdje su me svi autori podržali, sjećam se da je netko tada rekao "Ovaj film nam treba!", ali neki su ipak sumnjali da ću ja biti u stanju sve to izvesti. Nakon godinu dana rada na animaciji i ja sam posumnjao hoće li itko imati razumijevanja za takav film. Nakon prve projekcije Dušan Vukotić je rekao da je to najbolji debitantski film ikada napravljen kod nas, a ja sam odahnuo. Vukotić je bio u pravu, bilo je dosta nagrada i priznanja, čak je bio kandidiran za Oscara. Kad se to dogodilo, intimno sam odlučio da neće biti nikakve "karijere" - ako moj prvi film dobije Oscara, neću napraviti više nijedan!
U vašim filmovima pojavljuje se dosta erotike, likovi puše cigarete, pomalo su ekscentrični. Koliko se današnja umjetnost u animiranim filmovima razlikuje od tadašnje?
- Autorski animirani film je uglavnom "ekscentričan" ili se trudi biti takav. Tu ništa nije neobično, to je fantazija. Uobičajene stvari su u animiranom filmu dosadne. Ako nema nekog pomaka od svakodnevne realnosti, zašto to raditi kao animirani film? Za pravljenje "normalnog" filma uzmete kameru i snimite dokumentarni ili igrani film - brže je, jednostavnije i jeftinije. No činjenica je da prije mojih filmova u domaćem, a i svjetskom animiranom filmu gotovo da nije bilo erotike, a nema je ni danas. Neki autori preferiraju teške i mračne teme, a neki prvenstveno hoće biti zabavni. Napokon, erotika, kao i cigarete, onemogućuju prodaju ili plasman filma, pogotovo na televiziju.
"Album" najdražiKako su se filmovi radili nekad, a kako danas? Jesu li prije bili kvalitetniji jer se mnogo toga radilo ručno dok se danas gotovo sve može obraditi kompjuterski?
- I danas se mnogo toga radi ručno, jedino što je potrebno manje ljudi da bi se nešto obavilo u zadanom vremenu. Ali zato morate ulagati u prilično skup hardver i softver, koji jako brzo zastarijeva. Zanimljivo je kako smo vjerovali da će nove tehnologije ubrzati ili pojeftiniti proces nastajanja animiranog filma. To se nije dogodilo - nove tehnologije otvorile su nove mogućnosti za kreaciju pa su se stvari zakomplicirale. Kompjuter ništa neće napraviti sam, osim (ne osobito brzog) izračunavanja podataka (tzv. keširanje i renderiranje) nakon kojeg dobivate nekakve slike.
Uglavnom, mislim da se danas rade bolji filmovi. Bilo bi porazno da nije tako s obzirom na statistiku, jer danas se u svijetu radi barem 20 puta više animiranih filmova nego prije četvrt stoljeća. No, mnoga remek-djela iz prošlosti nikada neće biti nadmašena, jer svako pravo umjetničko djelo je jedinstveno i neponovljivo.
S kojim ste svojim animiranim filmom osobno najzadovoljniji? Koji je vaš favorit?
- Dugo mi je najdraži bio "Krug" koji traje točno pet minuta. Vrlo je jednostavan, sve se događa u jednom kadru i gotovo sve sam nacrtao sam. Jako mi je drag i "Leptiri", bilo je to zanimljivo vrijeme. No nekako je ipak "Album" najbolji jer je najkompleksniji. Osim toga, nikada poslije nisam imao uvjete koje sam imao tada - iako je Ministarstvo kulture financiralo samo šest minuta, sredstva su bila solidna pa mi je bilo omogućeno da napravim četiri dodatne minute što je bilo presudno za kvalitetu filma. Gotovo svi suradnici na tom filmu su bili stariji i iskusniji od mene. Kasnije sam uvijek radio s mladim ili neiskusnim suradnicima koje sam učio i uvodio u animirani film, a neki od njih bi ubrzo i odustajali.
Što ste u svojim filmovima težili prikazati nekad, a čemu težite sad? Koliko se vaš umjetnički profil promijenio?
- Svaki film je neka druga priča. U "Kuginoj kući" mi je bilo važno dokazati se kao crtač, a animaciju sam tek učio. U "Albumu" mi je najvažnije animiranim slikama ispričati vrlo kompliciranu priču tako da bude razumljiva i prihvatljiva svima. U "Utakmici" sam želio biti bezobrazno zabavan, a tek s "Leptirima" sam shvatio, a valjda i dokazao, koliko je režija važan segment u kreiranju animiranog filma. Radeći kao supervizor i umjetnički direktor otkrio sam koliko su mi važni kvalitetni umjetnički animirani filmovi, bez obzira na temu ili tehniku, bez obzira tko je autor ili autorica i jesam li uopće sudjelovao u njihovom nastajanju. Prilično velika promjena od vremena kad mi je bilo važno samo to da napravim bar jedan animirani film.
Imam novi izazov, "oživjeti" Zlatku i u animiranom filmu - Krešimir ZimonićSvi koji su čitali Modru lastu (a takvih je mnogo) sjećaju se Zlatke. Kako je nastala Zlatka, omiljeni lik mnogih osnovnoškolaca?
- To se nije dogodilo odjednom, bio je to duži proces. Nakon što sam napravio nekoliko kratkih stripova s bezimenim ženskim likovima, nastao je jedan u kojem se pojavljuje Petar Pan pa je bio red da i djevojčica koja se s njim družila ima ime. Kako je taj mali strip nekoliko puta objavljen, nakon više od godinu dana iz štosa sam napravio nastavak. To je objavljeno u magazinu Patak, pa kako se "Zlatka" rimuje sa "patka", nastala je i treća priča. Polako sam se zaljubljivao u taj lik, a gotovo pet godina nakon Petra Pana Zlatka je počela izlaziti u Modroj lasti. Nedavno mi je jedna ženska osoba na Facebooku, ničim izazvana, napisala samo jednu rečenicu - "Vi ste Zlatkin tata." Ništa originalno, ali vrlo istinito jer, na žalost, nemam prave djece.
Strip u defanziviKako ste Zlatku prilagodili dječjem uzrastu?
- Mislim da to baš i nije strip za djecu, učenicima u nižim razredima osnovne škole je gotovo nerazumljiv, pa njegove kvalitete a i zabavnost otkriju tek kasnije. Zlatka je uglavnom tinejdžerka, mlada cura koja se ponekad sjeća djetinjstva, a ponekad je vrlo zrela i nevjerojatno mudra. To su priče o stalnim promjenama koje su neminovne, iako nam možda izgleda kao da je uvijek sve isto.
Hoće li Zlatka ikad više zaživjeti u obliku stripa i dobiti pokoju novu epizodu?
- Nije isključeno, u Modroj lasti su mi vrata otvorena, no sada je u pitanju jedan novi izazov - "oživjeti" Zlatku i u animiranom filmu.
Kako biste ocijenili hrvatsku strip, a kako scenu hrvatskog animiranog filma danas?
- Unatoč činjenici da danas djeluje puno izdavača, strip je nekako u defanzivi, bar kada je u pitanju kreiranje i proizvodnja novih stripova, a animacija u velikoj ekspanziji. Naši ponajbolji crtači stripova rade za inozemne izdavače, to su naručeni poslovi u kojima uglavnom ne dolazi u prvi plan njihovo autorstvo. U animiranom filmu autori se mogu u punoj mjeri autorski izraziti. Financijska potpora za animirani film (javna sredstva) kod nas je i danas relativno solidna, dok je za strip još uvijek tek simbolična.
Čini mi se kao da je vaša veća preokupacija ipak na animiranim filmovima. Znači li to da su vam oni draži od stripova?
- Pa...ne, to je različita vrsta interesa. Recimo to ovako - trenutačno mi je animacija posao, a strip hobi, ali bilo je razdoblja kad je bilo obrnuto. Uz strip me sada veže i nostalgija, to je vrlo osoban odnos, pokušavam nabaviti i sačuvati sve što mi se od djetinjstava naovamo sviđalo. Kod animiranog filma (kao i većinu drugih) mene stalno zanimaju nove i još novije stvari, vrlo je uzbudljivo sudjelovati u tome i promatrati kako se to razvija i kamo sve to vodi.
Na čemu sad radite? U Zadru ste spomenuli da radite animirani film s likom Zlatke, radite li još nešto uz to?
- Trenutno sam supervizor ili izvršni producent na nekoliko filmova, među njima su i prvi animirani filmovi Dubravka Matakovića i Josipa Zankija. Protekle četiri godine bio sam umjetnički direktor Svjetskog festivala animiranog filma (Animafest), a paralelno s tim, zadnje dvije i pol godine i umjetnički direktor Zagreb filma. Pripremam i nekoliko knjiga, zbirki stripova i ilustracija, no ove godine najvažniji mi je zadatak oživjeti tih desetak "Zlatkinih žutih minuta".
Kad smo bili klinci, Žuta podmornica nam je bila apsolutno najbolja pjesma Beatlesa. Kasnije sam saznao da je napravljen i istoimeni dugometražni crtić, ali sad su mi neke druge pjesme bile puno bolje. A i Beatlesi su se raspali, a ja sam 1971. «otkrio» glazbu grupe Pink Floyd. Govorilo se da je Yellow Submarine (1968) istovremeno komercijalan i revolucionaran, no ne sjećam se da je ikada prikazan u našim kinima. Niti danas ga nema u videotekama ili na DVD-u. Isto vrijedi i za druga dva filma u ovom posebnom programu ovogodišnjeg Animafesta, no Heavy Metal i The Wall svojevremeno su punili domaća kina.
O važnosti glazbe u dugometražnom filmu naučio nas je Walt Disney, već u svojoj prvoj velikoj produkciji Snjeguljica i sedam patuljaka /Snow White and the Seven Dwarfs/ (1937). Neki od petnaestak songova iz ovog klasika postali su hitovi i evergrini, a po prvi put u povijesti soundtrack iz nekog filma izdan je i na gramofonskim pločama. Tri godine kasnije Disney proizvodi remek djelo Fantasia, u kojem se klasična glazba i animacija međusobno prožimaju, ilustriraju i nadopunjuju.
Gotovo tri desetljeća Disneyevu formulu su neki pokušavali imitirati ali trebali su doći The Beatles da se dogodi nešto sasvim drugačije. Yellow Submarine (1968) je film s Beatlesima u glavnoj ulozi u kojem su motivi nekih njihovih pjesama povezane u priču o jednom šašavom psihodeličnom putovanju. Film se uvijek pripisivao Beatlesima, da nije bilo njihovog komercijalnog uspjeha (slava i novac) vjerojatno ne bi bio nikada napravljen. Baš i ne znamo tko je to režirao, crtao i animirao, a i ja sam relativno nedavno saznao da je na filmu radio jedan od meni omiljenih «Animfestovih» autora, Paul Driessen.
Heavy Metal (1981) nije bio toliko zanimljiv zbog glazbe (ona je dodana naknadno) nego zbog stripova koji su ga inicirali i inspirirali. Bio je to, napokon, jedan pravi dugometražni animirani film za odrasle (zbog erotike i nasilja, naravno). Da, bilo bi bolje da je napravljen kao Metal Hurlant (vrišteči metal), prema originalnom francuskom strip magazinu, no producirao ga je izdavač američke varijante lista, a to je onda ipak ispalo «manje art, više biznis». Na najambicioznijoj priči tog omnibusa radio je kao glavni animator i naš Zdenko Gašparović, autor kultne Satiemanie.
Napokon, The Wall (1982), film koji je režirao Alan Parker, napravljen prema dvostrukom albumu Pink Floyda. Nastao je na inicijativu Rogera Watersa, autora koncepta, svih tekstova i najvećeg dijela glazbe. Film je uglavnom igrani, sa povremenim izvanrednim animiranim sekvencama Geralda Scarfea.
Krešimir Zimonić
