subota, 4. lipnja 2011.

Žuta podmornica & Co

Sinoć je na Animafestu napokon bila Žuta podmornica, film koji sam želio prikazati još 2007. ali ga tada nismo mogli dobiti.
Prošle godine u Maroku Paul Driessen je zanimljivo predstavio svoj rad na ovom filmu (vidjeti OVDJE). Pozvao sam ga u Zagreb, ali ovdje se ni prije projekcije nije pojavio pred publikom.
Animafestov program "Kino za uši" (tko li je smislio taj naslov?) u medijima je pripisano nekom drugom, ali to i nije čudno za zemlju u kojoj se toliko laže i krade.
Napisao sam i tekstić za katalog o ovom izboru glazbenih animiranah filmova ali njega u katalogu nema, misteriozno je nestao na putu između dizajnera i tiskare... pa ga objavljujem ovdje.




Kad smo bili klinci, Žuta podmornica nam je bila apsolutno najbolja pjesma Beatlesa. Kasnije sam saznao da je napravljen i istoimeni dugometražni crtić, ali sad su mi neke druge pjesme bile puno bolje. A i Beatlesi su se raspali, a ja sam 1971. «otkrio» glazbu grupe Pink Floyd. Govorilo se da je Yellow Submarine (1968) istovremeno komercijalan i revolucionaran, no ne sjećam se da je ikada prikazan u našim kinima. Niti danas ga nema u videotekama ili na DVD-u. Isto vrijedi i za druga dva filma u ovom posebnom programu ovogodišnjeg Animafesta, no Heavy Metal i The Wall svojevremeno su punili domaća kina.

O važnosti glazbe u dugometražnom filmu naučio nas je Walt Disney, već u svojoj prvoj velikoj produkciji Snjeguljica i sedam patuljaka /Snow White and the Seven Dwarfs/ (1937). Neki od petnaestak songova iz ovog klasika postali su hitovi i evergrini, a po prvi put u povijesti soundtrack iz nekog filma izdan je i na gramofonskim pločama. Tri godine kasnije Disney proizvodi remek djelo Fantasia, u kojem se klasična glazba i animacija međusobno prožimaju, ilustriraju i nadopunjuju.

Gotovo tri desetljeća Disneyevu formulu su neki pokušavali imitirati ali trebali su doći The Beatles da se dogodi nešto sasvim drugačije. Yellow Submarine (1968) je film s Beatlesima u glavnoj ulozi u kojem su motivi nekih njihovih pjesama povezane u priču o jednom šašavom psihodeličnom putovanju. Film se uvijek pripisivao Beatlesima, da nije bilo njihovog komercijalnog uspjeha (slava i novac) vjerojatno ne bi bio nikada napravljen. Baš i ne znamo tko je to režirao, crtao i animirao, a i ja sam relativno nedavno saznao da je na filmu radio jedan od meni omiljenih «Animfestovih» autora, Paul Driessen.

Heavy Metal (1981) nije bio toliko zanimljiv zbog glazbe (ona je dodana naknadno) nego zbog stripova koji su ga inicirali i inspirirali. Bio je to, napokon, jedan pravi dugometražni animirani film za odrasle (zbog erotike i nasilja, naravno). Da, bilo bi bolje da je napravljen kao Metal Hurlant (vrišteči metal), prema originalnom francuskom strip magazinu, no producirao ga je izdavač američke varijante lista, a to je onda ipak ispalo «manje art, više biznis». Na najambicioznijoj priči tog omnibusa radio je kao glavni animator i naš Zdenko Gašparović, autor kultne Satiemanie.

Napokon, The Wall (1982), film koji je režirao Alan Parker, napravljen prema dvostrukom albumu Pink Floyda. Nastao je na inicijativu Rogera Watersa, autora koncepta, svih tekstova i najvećeg dijela glazbe. Film je uglavnom igrani, sa povremenim izvanrednim animiranim sekvencama Geralda Scarfea.

Krešimir Zimonić

2 komentara:

Irena kaže...

živjeli blogovi!

Z kaže...

...dugo su živjeli sretno i veselo, a živi su sad, ako nisu umrli.