subota, 26. veljače 2011.
srijeda, 23. veljače 2011.
Namjenski na FHAF -u
Na upravo održanom Festivalu hrvatskog animiranog filma (FHAF 2) bila su i dva izuzetno zanimljiva razgovora sa autorima.
Na pitanje treba li na festivalima animiranog filma biti kategorija namjenskog filma većina je odgovorila pozitivno.
Meni je u namjenskoj kategoriji najugodnije iznenađenje bio spot-film Siniše Ercegovca napravljen po pjesmi Dine Dvornika "Shlapa (Daj Mi Još Tog Funka").
Publika ga je ocijenila sa 2,80, a ništa nije dobio od žiria (mogla je biti nagrada za animaciju ili bar - glazbu).
Zanimalo me kako su namjenski filmovi (filmići) prikazani na HFAF-u ocijenjeni od publike. Proučio sam rezultate po pojedinačnim ocjenama, kao i rezultate koji su nastali izračunavanjem prosječne ocjene. Generalno, namjenski filmovi su dobili slabije ocijene u odnosu na ostale kategorije. Festivalska publika baš ne voli reklame i «unajmljene» umjetnike.
No, rezultati su solidni, prosječno se kreću oko trojke (neki autorski i studentski filmovi dobili su lošije ocjene od «namjenskog prosjeka».)
Publici se najviše svidio glazbeni spot «Žeđam» (prosiječna ocjena 3,50), no taj spot je većinom baziran na kadrovima iz autorskog animiranog filma «Guliver» Zdenka Bašića a ne na originalnom materijalu.
Stoga je malo iznenađenje da je od publike najbolje ocijenjeni namjenski film - špica Animafest 2010. koju je napravio mladi debitant Krešimir Pernek. On je osvojio 3,30 i za stotinku pretekao Sinišu Ercegovca i njegov spot «Anđele moj».
Uostalom, špice Animafesta su kod publike najbolje prošle, uz ova dva spota jedino je špica Ane Hušman za tv emisiju «Mijenjam svijet» dobila ocjenu iznad 3 (3,06).
Evo rang liste Animafestovih autorskih špica prema ocjeni publike na HFAF-u –
Krešimir Pernek – 3,30
Darko Bakliža – 3,18
Ana-Marija Vidaković – 3,12
Georges Schwisgebel – 3,06
Veljko Popović – 2,86
Sve špice mogu se vidjeti OVDJE
A ovdje su spotovi-
ŽEĐAM
ANĐELE MOJ
utorak, 22. veljače 2011.
Tomica Simović - životno djelo
Tomici Simoviću je na ovogodišnjem HFAF-u uručeno priznanje za životno djelo.
Napisao je glazbu za bezbroj animranih filmova Zagrebačke škole, uklučujući i popularnu seriju Profesor Baltazar.
Mali podsjetnik na neke filmove i serije za koje je Tomica Simović radio glazbu
Napisao je glazbu za bezbroj animranih filmova Zagrebačke škole, uklučujući i popularnu seriju Profesor Baltazar.
Mali podsjetnik na neke filmove i serije za koje je Tomica Simović radio glazbu
ponedjeljak, 21. veljače 2011.
Ivica Bednjanec - životno djelo
Danas je u Školskoj knjizi bila komemoracija Ivici Bednjancu.
Svi su lijepo govorili, no to je uvijek tako. Netko je samo podsjetio da Ivicu dugo nisu niti spominjali u tekstovima o stripu.
Našao sam na internetu svoj tekst napisan 1997. kao obrazloženje Nagrade za životno djelo koju smo mu dodijelili na Salonu stripa u Vinkovcima.
Nagrada za životno djelo
Kada smo 1994. godine na skupštini Društva autora stripa ustanovili nagradu za životno djelo, za prvog dobitnika predloženi su Jules Radilović i Ivica Bednjanec. Htjeli smo pristupiti tajnom glasovanju ali Bednjanec je ustao i povikao: "Ja glasam za Julesa! Neka on bude prvi! Uostalom, stariji je od mene pola godine!"
Rođen 1934. Ivica Bednjanec ipak je pet godina mlađi od majstora Julesa, no u svijet stripa ušli su iste, 1952. godine. Za razliku od većine crtača svoje generacije (poznate i kao generacija Plavog vjesnika) popularni striček Ivica imao je drugačiji put. Kao svestrani crtač podjednako je bio dobar i u grotesknome i u realističnome izrazu. Odlučivši se od početka za autorski pristup, Bednjanec je za svoje stripove birao teme i sam pisao scenarije. Učinilo ga je to najplodnijim scenaristom u povijesti hrvatskog stripa a i velikim uzorom kasnijih naraštaja.
Za jedne je najbolji dio Bednjančevog rada ciklus stripova iz Hrvatske povijesti (1963-74.) okončan sjajnim parodičnim Barunom Trenkom. Drugi daju prednost njegovim stripovima za djecu koji od 1968. godine do danas nastaju u neprekinutom nizu: realistična serija Osmoškolci i groteskni Genije i Lastan u Modroj lasti te Durica u Smibu. Treći pak Bednjanca poistovjećuju s njegovim najpopularnijim likom, Nježnim koji je karijeru počeo kao robijaš 1975. u Kerempuhu, nastavio kao čudni sportaš u SN-reviji (1976-83.) da bi se posljednjih godina pridružio Lastanu i Geniju.
Mnogi pamte i Kika, Iverku, Amicu kao i seriju stripova s tematikom iz meksičke revolucije... sve u svemu preko 800 (!) zasebnih naslova s potpisom "Crta i piše Ivica Bednjanec". Sasvim dovoljno za nagradu za životno djelo, zar ne?!
Naišao sam i intervju s njim objavljen 2006. povodom nagrade ULUPUH-a za životno djelo, objavljenog u Nacionalu. Zapelo mi za oko pa citiram samo ovo -
NACIONAL: Kako ocjenjujete današnju strip scenu u Hrvatskoj?
- Ne pratim kontinuirano novu stripovsku scenu, ali da se dogodilo nešto revolucionarno sigurno bih za to čuo. Osim Modre laste, koja jedina godinama kontinuirano objavljuje hrvatski autorski strip i tako stimulira nove, mlade autore, ne postoji sličan medij. No, ona je limitirana brojem stranica i nije specijalizirana za strip. Dakle, novi autori nemaju gdje objavljiavati. Cijenim Stjepana Bartolića, kolegu iz Modre laste i Playboya, koji radi umjetnički vrhunski crtan, a opet ležeran strip. Tu je i nešto stariji Krešimir Zimonić, nekadašnji član “Novog kvadrata”, koji njeguje jedan poseban stil, na granici konceptualne umjetnosti. Poznajem rad Danijela Žeželja i Dubravka Matakovića, ali nisam dovoljno upoznat s njihovim radovima.
Napokon, našao sam i fragmente svog teksta iz 1988. Tekst je napisan povodom nagrade Grand Prix u Vinkovcima. Tada je Ivica bio star koliko ja trenutno, a to mu je valjda bilo prvo priznanje koje je ovdje dobio za rad na stripu.
Dugo je to bio gotovo jedini dulji tekst o Bednjancu, repriziran je više puta, a neki su ga stavili i na internet.
Vidjeti OVDJE, OVDJE...
No pravi tekstovi o njegovom radu, popularnosti, utjecaju na ostale, kvalitetu itd. tek trebaju biti napisani.
A za kraj, citiram svoj tekst iz 1988. (i pitam se - je li se od tada išta promijenilo?)
Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da rad ovog autora u našoj sredini nije bio adekvatno priznat, nego vrlo često prešućivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je bez gorčine znao reći da su mu popularnost i čitanost njegovih stripova važniji nego priznanja raznih "stručnjaka". Bednjančeva velika produktivnost i insistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti priskrbili su mu epitet "pučkog zabavljača" i autora za djecu.
Njegovi stripovi bili su naprosto - stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin "intelektualnog" i "umjetničkog". Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše - naš! Zanimljivo je da sve to nisu bili argumenti u njegovu korist. U sredini koja blagonaklono gleda na pomodare i plagijatore, gdje se često provincijski kompleks pokušava zaliječiti afirmiranjem onih "koji rade kao vani na Zapadu", u sredini koja često nije pravovremeno svjesna svojih autentičnih vrijednosti - to i nije tako čudno.
Svi su lijepo govorili, no to je uvijek tako. Netko je samo podsjetio da Ivicu dugo nisu niti spominjali u tekstovima o stripu.
Našao sam na internetu svoj tekst napisan 1997. kao obrazloženje Nagrade za životno djelo koju smo mu dodijelili na Salonu stripa u Vinkovcima.
Nagrada za životno djelo
Kada smo 1994. godine na skupštini Društva autora stripa ustanovili nagradu za životno djelo, za prvog dobitnika predloženi su Jules Radilović i Ivica Bednjanec. Htjeli smo pristupiti tajnom glasovanju ali Bednjanec je ustao i povikao: "Ja glasam za Julesa! Neka on bude prvi! Uostalom, stariji je od mene pola godine!"
Rođen 1934. Ivica Bednjanec ipak je pet godina mlađi od majstora Julesa, no u svijet stripa ušli su iste, 1952. godine. Za razliku od većine crtača svoje generacije (poznate i kao generacija Plavog vjesnika) popularni striček Ivica imao je drugačiji put. Kao svestrani crtač podjednako je bio dobar i u grotesknome i u realističnome izrazu. Odlučivši se od početka za autorski pristup, Bednjanec je za svoje stripove birao teme i sam pisao scenarije. Učinilo ga je to najplodnijim scenaristom u povijesti hrvatskog stripa a i velikim uzorom kasnijih naraštaja.
Za jedne je najbolji dio Bednjančevog rada ciklus stripova iz Hrvatske povijesti (1963-74.) okončan sjajnim parodičnim Barunom Trenkom. Drugi daju prednost njegovim stripovima za djecu koji od 1968. godine do danas nastaju u neprekinutom nizu: realistična serija Osmoškolci i groteskni Genije i Lastan u Modroj lasti te Durica u Smibu. Treći pak Bednjanca poistovjećuju s njegovim najpopularnijim likom, Nježnim koji je karijeru počeo kao robijaš 1975. u Kerempuhu, nastavio kao čudni sportaš u SN-reviji (1976-83.) da bi se posljednjih godina pridružio Lastanu i Geniju.
Mnogi pamte i Kika, Iverku, Amicu kao i seriju stripova s tematikom iz meksičke revolucije... sve u svemu preko 800 (!) zasebnih naslova s potpisom "Crta i piše Ivica Bednjanec". Sasvim dovoljno za nagradu za životno djelo, zar ne?!
Naišao sam i intervju s njim objavljen 2006. povodom nagrade ULUPUH-a za životno djelo, objavljenog u Nacionalu. Zapelo mi za oko pa citiram samo ovo -
NACIONAL: Kako ocjenjujete današnju strip scenu u Hrvatskoj?
- Ne pratim kontinuirano novu stripovsku scenu, ali da se dogodilo nešto revolucionarno sigurno bih za to čuo. Osim Modre laste, koja jedina godinama kontinuirano objavljuje hrvatski autorski strip i tako stimulira nove, mlade autore, ne postoji sličan medij. No, ona je limitirana brojem stranica i nije specijalizirana za strip. Dakle, novi autori nemaju gdje objavljiavati. Cijenim Stjepana Bartolića, kolegu iz Modre laste i Playboya, koji radi umjetnički vrhunski crtan, a opet ležeran strip. Tu je i nešto stariji Krešimir Zimonić, nekadašnji član “Novog kvadrata”, koji njeguje jedan poseban stil, na granici konceptualne umjetnosti. Poznajem rad Danijela Žeželja i Dubravka Matakovića, ali nisam dovoljno upoznat s njihovim radovima.
Napokon, našao sam i fragmente svog teksta iz 1988. Tekst je napisan povodom nagrade Grand Prix u Vinkovcima. Tada je Ivica bio star koliko ja trenutno, a to mu je valjda bilo prvo priznanje koje je ovdje dobio za rad na stripu.
Dugo je to bio gotovo jedini dulji tekst o Bednjancu, repriziran je više puta, a neki su ga stavili i na internet.
Vidjeti OVDJE, OVDJE...
No pravi tekstovi o njegovom radu, popularnosti, utjecaju na ostale, kvalitetu itd. tek trebaju biti napisani.
A za kraj, citiram svoj tekst iz 1988. (i pitam se - je li se od tada išta promijenilo?)
Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da rad ovog autora u našoj sredini nije bio adekvatno priznat, nego vrlo često prešućivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je bez gorčine znao reći da su mu popularnost i čitanost njegovih stripova važniji nego priznanja raznih "stručnjaka". Bednjančeva velika produktivnost i insistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti priskrbili su mu epitet "pučkog zabavljača" i autora za djecu.
Njegovi stripovi bili su naprosto - stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin "intelektualnog" i "umjetničkog". Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše - naš! Zanimljivo je da sve to nisu bili argumenti u njegovu korist. U sredini koja blagonaklono gleda na pomodare i plagijatore, gdje se često provincijski kompleks pokušava zaliječiti afirmiranjem onih "koji rade kao vani na Zapadu", u sredini koja često nije pravovremeno svjesna svojih autentičnih vrijednosti - to i nije tako čudno.
petak, 18. veljače 2011.
srijeda, 16. veljače 2011.
Bednjanec
Otišao je striček Ivica Bednjanec.
Bilo je lijepo učiti od njega, družiti se i surađivati s njim.
Nekoliko puta njegovi su likovi posjetili Zlatku.
Nemam sad ideju za neki novi homage.
Bilo je lijepo učiti od njega, družiti se i surađivati s njim.
Nekoliko puta njegovi su likovi posjetili Zlatku.
Nemam sad ideju za neki novi homage.
utorak, 15. veljače 2011.
nedjelja, 13. veljače 2011.
Špice
Špice za Festival hrvatskog animiranog filma još uvijek nema. Radi, se, radi…. Mogla je biti gotova još prošli tjedan, no suvremena tehnologija omogućuje autoru da stalo nešto dorađuje i isprobava, tako da trenutno postoji 7-8 verzija.
To je potpuno izludilo kompozitora glazbe koji je napravio 20-tak različitih verzija zvuka i trenutno je u štrajku, možda nešto napravi kad napokon dobije finalnu verziju slike.
Eh, ta sičuvejšn me podsjetila na vrijeme kad još nije bilo ove suvremene tehnologije.
Prvu špicu radio sam za festival fantastike u Madridu. Dobio sam 30-tak sekundi glazbe na običnoj kaseti i fonogram. Po tome sam sve smislio, nacrtao, napisao karton snimanja i odnio hrpicu crteža i folija u Jadran film. Tamo je to snimljeno za jedan dan i ispalo je sjajno, u Madridu su je vrtjeli godinama.
Onda Animafest 1988… Tražio sam Igora Savina da mi snimi na kasetu glazbu koja se koristila na prethodnim festivalima, a on je rekao – Ja to više ne mogu slušat, napravit ćemo novi aranžman. Našli smo se u njegovom studiju u Lisinskom, sve dogovorili, čak sam birao instrumente… Htio sam da nakon nježnog uvoda sve bude presječeno agresivnom promjenom… Savin je nudio razne zvukove, nisam bio zadovoljan, a onda je on rekao – Čuj ovo, nema goreg od toga. - Bila je to električna gitara, i to je bilo to.
Glazba je bila gotova za jedan dan, ne sjećam se koliko dugo sam sve to crtao i animirao, najviše desetak dana. Napisao sam karton snimanja po fonogramu a Franc je to odmah snimio…
Napokon, prvi Dani hrvatskog filma, prije 20-tak godina. Došao sam kod Arsena Dedića samo s idejom (on je očekivao da će vidjeti crteže). Opisao sam mu što želim – more, neke slike se dižu i titraju iznad mora, na kraju logo i «himna» završetak. Arsen je to napravio sjajno, a ovo ostalo je već bila rutina (oko crtanja i slikanja puno su pomogli Gačić i Zanki).
Ta špica se vrtjela desetak godina a tek neki dan sam se dokopao kopije (hvala Bajku i Tomici).
Danas imamo kompjutere i sav taj softver, Internet, Skype , Dropbox… a špice se rade mjesecima…
To je potpuno izludilo kompozitora glazbe koji je napravio 20-tak različitih verzija zvuka i trenutno je u štrajku, možda nešto napravi kad napokon dobije finalnu verziju slike.
Eh, ta sičuvejšn me podsjetila na vrijeme kad još nije bilo ove suvremene tehnologije.
Prvu špicu radio sam za festival fantastike u Madridu. Dobio sam 30-tak sekundi glazbe na običnoj kaseti i fonogram. Po tome sam sve smislio, nacrtao, napisao karton snimanja i odnio hrpicu crteža i folija u Jadran film. Tamo je to snimljeno za jedan dan i ispalo je sjajno, u Madridu su je vrtjeli godinama.
Onda Animafest 1988… Tražio sam Igora Savina da mi snimi na kasetu glazbu koja se koristila na prethodnim festivalima, a on je rekao – Ja to više ne mogu slušat, napravit ćemo novi aranžman. Našli smo se u njegovom studiju u Lisinskom, sve dogovorili, čak sam birao instrumente… Htio sam da nakon nježnog uvoda sve bude presječeno agresivnom promjenom… Savin je nudio razne zvukove, nisam bio zadovoljan, a onda je on rekao – Čuj ovo, nema goreg od toga. - Bila je to električna gitara, i to je bilo to.
Glazba je bila gotova za jedan dan, ne sjećam se koliko dugo sam sve to crtao i animirao, najviše desetak dana. Napisao sam karton snimanja po fonogramu a Franc je to odmah snimio…
Napokon, prvi Dani hrvatskog filma, prije 20-tak godina. Došao sam kod Arsena Dedića samo s idejom (on je očekivao da će vidjeti crteže). Opisao sam mu što želim – more, neke slike se dižu i titraju iznad mora, na kraju logo i «himna» završetak. Arsen je to napravio sjajno, a ovo ostalo je već bila rutina (oko crtanja i slikanja puno su pomogli Gačić i Zanki).
Ta špica se vrtjela desetak godina a tek neki dan sam se dokopao kopije (hvala Bajku i Tomici).
Danas imamo kompjutere i sav taj softver, Internet, Skype , Dropbox… a špice se rade mjesecima…
četvrtak, 3. veljače 2011.
fhaf
Pripreme za drugi Festival hrvatskog animiranog filma se zahuktavaju.
Na javni poziv pristiglo je 86 animacijskih uradaka – autorskih, namjenskih, studentskih i dječjih filmova.
U tijeku je selekcija.
ASIFA Hrvatska odlučila - Nagrada za životno djelo ide kompozitoru Tomislavu Simoviću.
O nagradama u natjecateljskom programu će odlučivati ocjenjivački sud u sastavu – Nikica Gilić, Svjetlan Junaković i Phil Mulloy.
Na vizualnom identitetu i dizajnu rade Martina Lukanović i Petra Zlonoga, a ovdje je mala zabilješka s prezentacije u Zagreb filmu –
Pretplati se na:
Postovi (Atom)