Qurna 2 from Kresimir Zimonic on Vimeo.
Iako je selo još na mapama i satelitskim snimkama, sve kuće su u zadnje dvije godine uklonjene...
Prikaz veće karte
subota, 20. ožujka 2010.
Vimeo
I Firefox je počeo u blogu rezati sliku HD videa s YouTube. Vrijeme je za prelazak na Vimeo, manja je gužva a i kvaltetnija slika.
Iako je selo još na mapama i satelitskim snimkama, sve kuće su u zadnje dvije godine uklonjene...
Prikaz veće karte
Iako je selo još na mapama i satelitskim snimkama, sve kuće su u zadnje dvije godine uklonjene...
Prikaz veće karte
srijeda, 10. ožujka 2010.
Bourekova Priprema za aliju
Izložba slika Zlatka Boureka u galeriji "Shalom", Hrvatsko-izraelsko društvo. Slike su na temu alije, useljavanja židova u Izrael, odnosno, odlaska istih iz Slavonije.
Selekcija Animafest
Dvije međunarodne selekcijske komisije su pogledale više od 1500 filmova koji su prijavljeni za ovogodišnji Animafest.
Otprilike – tek svaki deseti film je upao i bit će prikazan u nekom od programa (veliko natjecanje, svjetska panorama, studentsko natjecanje, filmovi za djecu…).
Vjerojatno će opet nekima biti najbolji filmovi u panorami, nekima studentski, a nekima filmovi za djecu. Ništa novo, osim da je primjetan veći broj kvalitetnih filmova dužine 10-25 minuta pa će i ukupan broj filmova koji će biti prikazani u natjecanju Animafesta biti nešto manji.
Takva je bila sezona ili su duži filmovi u ekspanziji? Vrijeme će pokazat…
petak, 5. ožujka 2010.
Zid, tabla 3
Nije neka zanimljivost, al ima veze sa stripom. U trećem broju nedavno pokrenute Strip revije trebao bi biti i jedan moj stari strip. Morao sam u Vinkovce po originale. Vjerojatno će to biti Zid iz 1984., ali još dvojim.
«Otkrio» sam da treća tabla ima dvije verzije. Mutno se sjećam, nešto sam rezao i premontiravao u tijeku crtanja, skratio priča sa deset na osam strana.
Sad mi se više sviđa stara (neobjavljena) verzija. Ima manje slika ali je logičnije komponirana.
Vjerojatno ću za ovu priliku izabrati tu verziju, izostat će nekoliko crteža i pola rečenice, ali koga briga...
Lijevo - objavljena verzija, desno - «otkriveni» original
«Otkrio» sam da treća tabla ima dvije verzije. Mutno se sjećam, nešto sam rezao i premontiravao u tijeku crtanja, skratio priča sa deset na osam strana.
Sad mi se više sviđa stara (neobjavljena) verzija. Ima manje slika ali je logičnije komponirana.
Vjerojatno ću za ovu priliku izabrati tu verziju, izostat će nekoliko crteža i pola rečenice, ali koga briga...
Lijevo - objavljena verzija, desno - «otkriveni» original
nedjelja, 28. veljače 2010.
Greetings from Croatia
Zaista nisam mogao ni sanjati da će mi jedan komad papira biti možda jedini dokaz da sam režirao neki hrvatski animirani film. Stigao je iz Japana, dobio sam ga poštom prije 18 godina i, srećom, sačuvao.
Ali, krenimo redom.
U jesen 1991. ratni oblaci su se nadvili nad Hrvatskom. U Zagreb filmu je na ho-ruk napravljeno 20-tak kratkih animiranih filmova za Hrvatsku televiziju. Bili su to uglavnom kratki gegovi, najčešće napravljeni prema nekim karikaturama. Cijelu stvar je pokrenuo Stiv Cinik s grupom karkaturista, a producirao tadašnji direktor Zagreb filma Zlatko Pavlinić, sve u suradnji s televizijom.
Zvali su i mene, ak se hoću pridružit. Nisam karikaturist, ali upravo u to doba sam u Modroj lasti objavio strip «Zlatka i terminatori» pa sam predložio sličan scenarij. Pristali su…
E, da, osim situacije,inspiracija za tu epizodu Zlatke bio je film «Terminator 2». Nije mi se dalo crtat robote, generale i četnike, tu polovicu stripa nacrtao je Miroslav Zubović.
Za razliku od stripa, "terminator" u filmu maršira prema Zlatki i prolazi kroz razne metamarfoze. Pozvao sam Zubovića da i tu odradi robota i generala. Dušan Gačić i Nino Kunc su nabacili par svojih ideja o metamorfozama zla, pa sam ih pozvao da to sami i nacrtaju. Bilo je zabavno, unatoč općoj atmosferi.
Osnovni ciklus hoda, Zlatku, poveznice i ostalo napravio sam ja, ali trebalo je to nekako i završit. Schwarzenegger ovog puta nije dolazio u obzir, tada je već bilo jasno da ni Europa ni Amerika nemaju namjeru pomoći Hrvatskoj u borbi protiv agresije, onda već "takozvane JNA".
Zlatka se morala sama obranit, ali kako? Puška, top? Nije za klinke. Cvijeće, srčeka, Stop the War? Koješta. Tja, možda upotrijebiti onaj štit na kojem je grb sa šahovnicom. Nešto kao Kapetan Amerika ili Kapetanica Hrvatska...? Bljak.
Nema veze, Zlatka će hrabro dočekati to agresivno zlo, a ono će se usrat i raspast, jer je obična hrpa smeća…
Tako je i bilo, a na kraju Zlatka pokazuje viktoriju a pojavi se natpis GREETINGS FROM CROATIA. I to je postao naslov filma.
Film je trajao dvije minute, bio je znatno duži od ostalih. Tražio sam da potpišu i Zubovića, Gačića i Kunca. Na žalost, zvuk se radio na televiziji a tamo je zbog ratnog stanja bio ograničen pristup, radili su to bez mene. Ivica Drnić je to ozvučio. Zamolio sam ga da stavi samo glazbu - Holstov «Mars», po mogućnosti u izvedbi ELP. To se nije moglo jer bi hitno trebalo priskrbiti autorska i izvođačka prava, pa su napravili nešto slično – liči na «Mars» ali se prekida ritam, a i nakićeno je zvukovima koje ja ne bih stavio (npr. ženski zbor na slici Zlatke…brrrr).
Uglavnom, vrtjelo se to na televiziji, ti crtići su onda itekako dobro bili prihvaćeni, na programu nije bilo ništa osim izvješća iz napadnutih gradova i nekoliko glazbenih spotova.
Napravili su i video kazetu sa svim tim filmovima, a na omot su stavili upravo Zlatku, a na stražnjoj strani je popis imena bez specifikacije tko je što radio i bez naslova pojedinih filmova. Gačića, Zubovića i Kunca nema na tom popisu....
Kazeta se zvala 1991… Bar sam ja tako mislio, sve dok…
Prošle je puno vremena, a nedavno na bazi podataka "film.hr" nađem podatke da je redatelj i scenarist filma Greetings from Cratia - Stjepan Bartolić.
Vidi OVDJE
Daljnja istraga dovela je do The Internet Movie Database (IMDb). I tamo je Štef "glavni", ali stvar postaje jasnija – Greetngs from Croatia postala je kompilacija od više onih filmova iz 1991.
Zanimljivo… deset redatelja, istih deset scenarista, nigdje mene… Hej, na samom dnu, opet istih deset ljudi, ovog puta kao animatori, plus jedanaesto ime – Krešimir Zimonić.
Bravo, netko se i mene sjetio… Ili me kod animatora zaboravio izbaciti?
Vidi OVDJE
Raspitao sam se u Zagreb filmu, Bajko Hromalić kaže da postoje dvije filmske role u koje su slijepljeni ti filmići – jedna se zove Anno domini 1991 prema Pavlinićevom filmu, a druga Greetings from Croatia prema mojem, jer su to bili najduži filmovi u svakoj od rola.
Pod tim naslovima se vode i u arhivi, u bazi podataka, na internetu…
U filmografijama pojedinih autora nema ni tih naslova niti naslova pojedinih filmića. No Pavlinićev postoji i kao Anno Domini a Marušićev kao I love you too.
Daklem, direktori i Marušići imaju "posebne privilegije", ili su tada bili "veći Hrvati" od ostalih..
Stiv Cinik kaže da su se svi filmovi vodili po posebnim naslovima ali da je ugovore gdje se to vidi svojevremeno zaplijenila policija (!)…
Božena Magačić bila je 1992. u Hiroshimi, rekla mi je tada da je publika izvrsno prihvatila moj film. Nema govora da je tada i tamo prikazana cijela ta kompilacija.
Eh, tu je i dirljivo pismo direktorice Sayoko...
Festivali su nekada autorima svih filmova uvrštenim u program davali ili slali "Diplome za sudjelovanje" - zgodno za uspomenu, a ponekom i zatreba kod nekih molbi, natječaja ili kod revizija statusa umjetnika.
Ovaj papir iz Hiroshime naslovljen je kao CERTIFICATE. To je i postao - moj jedini dokaz da je film prikazan u konkurenciji tog festivala, te da sam režirao nešto što se tada zvalo Greetings from Croatia.
subota, 27. veljače 2010.
Julesov Kvadrat
Novi broj časopisa Kvadrat u potpunosti je posvećen velikanu hrvatskog stripa Julesu Radiloviću. Ima tu puno tekstova, ilustracija, isječaka iz stripova, ali i kompletnih epizoda.
Urednik Vjeko Đaniš zamolio me da nešto napišem o tome kako je nastao strip Saga koji je u ovom Kvadratu i ponovno objavljen.
Evo tu nekih fragmenata
...
Došao sam tada (1984. godina) pitati Julesa bi li napravio izložbu svojih radova na prvom Salonu stripa u Vinkovcima koji sam tada pripremao. Nekoliko sati smo pričali i tek kad sam odlazio spomenuo sam taj Salon u perspektivi.
«Vidjet ćemo, svrati opet.» rekao je. I – Bio je to početak jednog predivnom prijateljstva. Godinama sam svraćao kod Julesa i Zdenke, popili smo mnogo kava i popušili mnogo cigareta i nikada nismo iscrpli teme o kojima smo razgovarali.
Pristali su tada napraviti izložbu, a kada se sastao žiri Salona odmah je jednoglasno donio odluku da prvi Grand Prix ide Radiloviću. Tako je ispalo da dobitnik glavne nagrade ima samostalnu izložbu na Salonu, kasnije je to postala tradicija.
....
I tako, legenda kaže da je u vlaku za Vinkovce (ili iz Vinkovaca?) Zdenka predložila da Jules i ja pokušamo napraviti neki strip zajedno. Heh, ponekad je govorila u množini – «Voljeli bi napraviti nešto po tvom scenariju.» ili nekako slično.
Bio sam iznenađen i u prvi mah sam se pokušao izvući – ja ne pišem stvari u Julesovom stilu a i nema na vidiku neke narudžbe, gdje bi to plasirali… «Nema veze», rekla je Zdenka, «Radili bi to za sebe, a onda možda ponudili nekom izdavaču…». Jules se samo smješkao.
Rekao sam da su sada sve moje ideje u okvirima fantastike… «Baš to, želimo da se Jules okuša u nečem novom!»
...
Na žalost, više ne sjećam jesam li već tada imao ideju za Sagu (naslov je dala Zdenka kad je strip bio završen) ili sam to smislio specijalno za Julesa. U to vrijeme imao sam i previše ideja, a u stripu sam pokušavao napraviti dvije serije – jednu «tvrđu», sa SF elementima (Ciklus, Zid) a drugu «mekšu», poetičniju (Balada, Zlatna ribica, Spore). Zbog nekih životnih turbulencija ali i (ne)prilika na stripovskom tržištu te serije nisu realizirane u većem obimu. Zaključio sam to razdoblje s Tabulom rasom i nastavio raditi stripove s tekstom (Zlatka, Priče iz davnine…) a animirane filmove bez teksta.
No Saga je prilagođena Radiloviću, odnosno nastojao sam ga što bolje «iskoristiti». Zato su tu one masovke, Jules ih je nacrtao s lakoćom, netko drugi bi to zabrljao (da sam sam crtao tu priču izbacio bih taj narod patuljaka). Naravno, tu je i vitez u oklopu te realistični morski pejsaži…
Nisam napisao ni jednu rečenicu za taj scenarij. Dolazio sam Julesu, pričao mu, objašnjavao, grubo skicirao table i pojedine prizore… Jules bi uglavnom rekao – Ok, nema problema.
Kad je nacrtao table u olovci bilo je to nešto najljepše što sam vidio. Puno laganih, mekanih linija, poput crteža renesansnih majstora. Potpuno drugačije od Julesa na kojeg smo navikli. I danas mi je krivo što se strip morao izvesti u tušu. Onda nije bilo kućnih skenera pa nismo mogli sačuvati olovke…
Hm, za jedan kadar sam smatrao da je nacrtan pogrešno. Onaj u kojem ruka jednog patuljka uzima mapu s crtežima. Mapa je bila na zemlji pa sam htio da ruka ulazi u kadar odozgo, a Jules je u olovci nacrtao ruku koja ulazi odozdo, gotovo kao «subjektivni kadar». Naravno, bilo je savršeno nacrtano, ali kompozicija je po meni bila pogrešna – radi se o stripu bez teksta, slika sve mora ispričati na najbolji mogući način…bla bla. Vrlo oprezno sam to počeo objašnjavati, a Jules je samo rekao – OK, nema problema. Uzeo je gumicu i odmah obrisao taj crtež… Uh, siguran sam da bi bar stotinjak crtača odbilo to crtati ponovno i da bih se s njima nagnjavio u jalovim raspravama zašto to treba mijenjati kad je i ovako dobro… No Jules je ovdje pokazao da nije opterećen taštinom te vrste, osim toga, ionako je mogao nacrtati bilo što i bilo kako. Sve je to samo dio posla, zašto bi bilo dobro ako može biti i bolje.
....
Kad je strip bio završen Zdenka je predložila da odmah radimo nastavak, novu epizodu, nešto što bi se direktno nastavljalo na ovu priču. Za mene je to bila dovršena, zaokružena cjelina i nisam žurio. Novih epizoda sa djevojkom – umjetnicom ili priča o njezinom čarobnom crtačem bloku bi sigurno bilo da smo našli izdavača koji bi to objavljivao i financirao. No (ne)prilike na stripovskom tržištu su bile takove kakve su bile.
Strip smo objavili koju godinu kasnije, u četvrtom broju magazina Patak. Nije bilo novih nastavaka, a možda je i tako najbolje – ovaj mali stripić ostao je jedinstveno djelce u golemom opusu Julesa Radilovića.
Nešto «sasvim drugačije».
Urednik Vjeko Đaniš zamolio me da nešto napišem o tome kako je nastao strip Saga koji je u ovom Kvadratu i ponovno objavljen.
Evo tu nekih fragmenata
...
Došao sam tada (1984. godina) pitati Julesa bi li napravio izložbu svojih radova na prvom Salonu stripa u Vinkovcima koji sam tada pripremao. Nekoliko sati smo pričali i tek kad sam odlazio spomenuo sam taj Salon u perspektivi.
«Vidjet ćemo, svrati opet.» rekao je. I – Bio je to početak jednog predivnom prijateljstva. Godinama sam svraćao kod Julesa i Zdenke, popili smo mnogo kava i popušili mnogo cigareta i nikada nismo iscrpli teme o kojima smo razgovarali.
Pristali su tada napraviti izložbu, a kada se sastao žiri Salona odmah je jednoglasno donio odluku da prvi Grand Prix ide Radiloviću. Tako je ispalo da dobitnik glavne nagrade ima samostalnu izložbu na Salonu, kasnije je to postala tradicija.
....
I tako, legenda kaže da je u vlaku za Vinkovce (ili iz Vinkovaca?) Zdenka predložila da Jules i ja pokušamo napraviti neki strip zajedno. Heh, ponekad je govorila u množini – «Voljeli bi napraviti nešto po tvom scenariju.» ili nekako slično.
Bio sam iznenađen i u prvi mah sam se pokušao izvući – ja ne pišem stvari u Julesovom stilu a i nema na vidiku neke narudžbe, gdje bi to plasirali… «Nema veze», rekla je Zdenka, «Radili bi to za sebe, a onda možda ponudili nekom izdavaču…». Jules se samo smješkao.
Rekao sam da su sada sve moje ideje u okvirima fantastike… «Baš to, želimo da se Jules okuša u nečem novom!»
...
Na žalost, više ne sjećam jesam li već tada imao ideju za Sagu (naslov je dala Zdenka kad je strip bio završen) ili sam to smislio specijalno za Julesa. U to vrijeme imao sam i previše ideja, a u stripu sam pokušavao napraviti dvije serije – jednu «tvrđu», sa SF elementima (Ciklus, Zid) a drugu «mekšu», poetičniju (Balada, Zlatna ribica, Spore). Zbog nekih životnih turbulencija ali i (ne)prilika na stripovskom tržištu te serije nisu realizirane u većem obimu. Zaključio sam to razdoblje s Tabulom rasom i nastavio raditi stripove s tekstom (Zlatka, Priče iz davnine…) a animirane filmove bez teksta.
No Saga je prilagođena Radiloviću, odnosno nastojao sam ga što bolje «iskoristiti». Zato su tu one masovke, Jules ih je nacrtao s lakoćom, netko drugi bi to zabrljao (da sam sam crtao tu priču izbacio bih taj narod patuljaka). Naravno, tu je i vitez u oklopu te realistični morski pejsaži…
Nisam napisao ni jednu rečenicu za taj scenarij. Dolazio sam Julesu, pričao mu, objašnjavao, grubo skicirao table i pojedine prizore… Jules bi uglavnom rekao – Ok, nema problema.
Kad je nacrtao table u olovci bilo je to nešto najljepše što sam vidio. Puno laganih, mekanih linija, poput crteža renesansnih majstora. Potpuno drugačije od Julesa na kojeg smo navikli. I danas mi je krivo što se strip morao izvesti u tušu. Onda nije bilo kućnih skenera pa nismo mogli sačuvati olovke…
Hm, za jedan kadar sam smatrao da je nacrtan pogrešno. Onaj u kojem ruka jednog patuljka uzima mapu s crtežima. Mapa je bila na zemlji pa sam htio da ruka ulazi u kadar odozgo, a Jules je u olovci nacrtao ruku koja ulazi odozdo, gotovo kao «subjektivni kadar». Naravno, bilo je savršeno nacrtano, ali kompozicija je po meni bila pogrešna – radi se o stripu bez teksta, slika sve mora ispričati na najbolji mogući način…bla bla. Vrlo oprezno sam to počeo objašnjavati, a Jules je samo rekao – OK, nema problema. Uzeo je gumicu i odmah obrisao taj crtež… Uh, siguran sam da bi bar stotinjak crtača odbilo to crtati ponovno i da bih se s njima nagnjavio u jalovim raspravama zašto to treba mijenjati kad je i ovako dobro… No Jules je ovdje pokazao da nije opterećen taštinom te vrste, osim toga, ionako je mogao nacrtati bilo što i bilo kako. Sve je to samo dio posla, zašto bi bilo dobro ako može biti i bolje.
....
Kad je strip bio završen Zdenka je predložila da odmah radimo nastavak, novu epizodu, nešto što bi se direktno nastavljalo na ovu priču. Za mene je to bila dovršena, zaokružena cjelina i nisam žurio. Novih epizoda sa djevojkom – umjetnicom ili priča o njezinom čarobnom crtačem bloku bi sigurno bilo da smo našli izdavača koji bi to objavljivao i financirao. No (ne)prilike na stripovskom tržištu su bile takove kakve su bile.
Strip smo objavili koju godinu kasnije, u četvrtom broju magazina Patak. Nije bilo novih nastavaka, a možda je i tako najbolje – ovaj mali stripić ostao je jedinstveno djelce u golemom opusu Julesa Radilovića.
Nešto «sasvim drugačije».
petak, 26. veljače 2010.
Još malo dragulja Zagreb filma
Stari prijatelj Zlatko/Colin Mecanović koji već desetljećima živi u Australiji poslao mi je ove linkove -
http://v.youku.com/v_show/id_XODEyMzUwMjQ=.html
http://v.youku.com/v_show/id_XODE0ODI1MDQ=.html
http://v.youku.com/v_show/id_XODE0NjA3NDA=.html
Tu je moguće pogledati i skinuti neke od ponajboljih filmova Zagrebačke škole animiranog filma. Kvalitet slike je solidan, a na svakom fileu je nekoliko filmova ukupne duljune do sat vremena.
četvrtak, 25. veljače 2010.
Komentari
Povremeno maknem neke starije priloge jer više nisu aktualni, no ovoga puta post «Što je sreća?» maknuo sam iz drugih razloga. Počeli stizati na njega nevjerojatno primitivni komentari (glupost, laži, zloba…) a na «Google analitycs» vidim da je u par dana direktno na taj naslov došlo 34% posjetitelja.
Naslov «Što je sreća?» citat je natpisa koji se pojavi u zadnjem kadru jednog Dragićeva filmića iz serije «Rudijev leksikon». Tko je gledao taj film zna o čem se radi, a tko nije – radi se o varijaciji ideje iz prilično davnog filma Ante Zaninovića «Zid». U svakom slučaju, u pitanju je ironični humor. No uvijek ima glupana koji sve shvaćaju «ozbiljno» pa koriste svaku priliku da plasiraju svoje ozbiljne budalaštine.
No jedan komentar ću ovdje ja komentirati, onaj u kojem neki genije kaže –
Zimonić je u životu napravio samo jedan film i to prije dvadeset godina… Baš je krasno što čovjek ne mora ništa raditi - samo pljuvati po svome sto puta dokazano talentiranijem i slavnijem kolegi... al siguran sam da će Zima, za razliku od Marušića, jelte, jako dobro podnijeti istinu o svom radu.
Dragi imbecilu, najmanje što Marušiću sada treba su »advokati» poput tebe.
Ne znam na koji «samo jedan film» misliš, prije dvadeset godina napravio sam ih nekoliko. Prve filmove počeo sam raditi prije 35 godina dok sam išao u srednju školu, a trenutno sudjelujem u produkciji dvadesetak filmova (to se naravno ne odnosi na dokumentarne video zapise, samo na YouTube stavio sam ih stotinjak, nego na profesionalne ANIMIRANE filmove).
Provjerom ovog bloga svatko se može uvjeriti jesam li koga pljuvao, a Marušića jedva da sam negdje spomenuo iako je bilo puno priloga o događanjima i ljudima oko animiranog filma (možda je to nekome jednako pljuvanju? Nitko nije bitan i ništa nije važno osim Marušića?)
Dopuštam da je stoput dokazano da je netko talentiraniji od mene (ima raznijeh talenata, al ja baš i ne sudjelujem u takmičenjima) a slavu ionako ne jurim.
No glasine da sam u životu napravio samo jedan film u posljednje vrijeme su česte, a netko mi je nedavno rekao da je upravo Joško Marušić to napisao u nekoj knjizi.
Ne budi lijen, jučer sam nabavio tu knjigu. Kad tamo – ništa od toga. Na tri mjesta Joško me hvali, dva moja filma drži iznimnim djelima, te pomalo nespretno zaključuje kako se ja «nisam kompromitirao novim filmovima iza kojih ne bi sam stajao». Ne znam što je točno time htio reći, «stajao» sam i iza nekih filmova koji se ne pripisuju meni, valjda mu se poetski završetak s Romeom i Julijom činio zgodnim.
Uostalom, pisao je taj tekst prije 7-8 godina, možda je tada mislio da se ja nikada više neću vratiti animiranom filmu, a i odnosi se na razdoblje "Zagrebačke škole" do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Uglavnom, dosta mi je budalaština o tome kako Joško oduvijek pljuje po meni a ja po njemu.
Ak hoćete komentirat, smislite nešto zabavnije ili pišite istinu.
Naslov «Što je sreća?» citat je natpisa koji se pojavi u zadnjem kadru jednog Dragićeva filmića iz serije «Rudijev leksikon». Tko je gledao taj film zna o čem se radi, a tko nije – radi se o varijaciji ideje iz prilično davnog filma Ante Zaninovića «Zid». U svakom slučaju, u pitanju je ironični humor. No uvijek ima glupana koji sve shvaćaju «ozbiljno» pa koriste svaku priliku da plasiraju svoje ozbiljne budalaštine.
No jedan komentar ću ovdje ja komentirati, onaj u kojem neki genije kaže –
Zimonić je u životu napravio samo jedan film i to prije dvadeset godina… Baš je krasno što čovjek ne mora ništa raditi - samo pljuvati po svome sto puta dokazano talentiranijem i slavnijem kolegi... al siguran sam da će Zima, za razliku od Marušića, jelte, jako dobro podnijeti istinu o svom radu.
Dragi imbecilu, najmanje što Marušiću sada treba su »advokati» poput tebe.
Ne znam na koji «samo jedan film» misliš, prije dvadeset godina napravio sam ih nekoliko. Prve filmove počeo sam raditi prije 35 godina dok sam išao u srednju školu, a trenutno sudjelujem u produkciji dvadesetak filmova (to se naravno ne odnosi na dokumentarne video zapise, samo na YouTube stavio sam ih stotinjak, nego na profesionalne ANIMIRANE filmove).
Provjerom ovog bloga svatko se može uvjeriti jesam li koga pljuvao, a Marušića jedva da sam negdje spomenuo iako je bilo puno priloga o događanjima i ljudima oko animiranog filma (možda je to nekome jednako pljuvanju? Nitko nije bitan i ništa nije važno osim Marušića?)
Dopuštam da je stoput dokazano da je netko talentiraniji od mene (ima raznijeh talenata, al ja baš i ne sudjelujem u takmičenjima) a slavu ionako ne jurim.
No glasine da sam u životu napravio samo jedan film u posljednje vrijeme su česte, a netko mi je nedavno rekao da je upravo Joško Marušić to napisao u nekoj knjizi.
Ne budi lijen, jučer sam nabavio tu knjigu. Kad tamo – ništa od toga. Na tri mjesta Joško me hvali, dva moja filma drži iznimnim djelima, te pomalo nespretno zaključuje kako se ja «nisam kompromitirao novim filmovima iza kojih ne bi sam stajao». Ne znam što je točno time htio reći, «stajao» sam i iza nekih filmova koji se ne pripisuju meni, valjda mu se poetski završetak s Romeom i Julijom činio zgodnim.
Uostalom, pisao je taj tekst prije 7-8 godina, možda je tada mislio da se ja nikada više neću vratiti animiranom filmu, a i odnosi se na razdoblje "Zagrebačke škole" do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Uglavnom, dosta mi je budalaština o tome kako Joško oduvijek pljuje po meni a ja po njemu.
Ak hoćete komentirat, smislite nešto zabavnije ili pišite istinu.
srijeda, 24. veljače 2010.
Festival za pamćenje, bez slika
U oba dana Festivala hrvatskog animiranog filma nisam snimio niti jednu fotografiju ili neki filmić. Jednostavno, zaboravio sam ponijeti foto aparat. Nisam primijetio niti da su drugi fotkali, pa na interni popis svih greškica koje su počinili oni kojima je povjerena organizacija treba dodat i to da nitko nije bio angažiran ili zadužen za fotografiranje ove nevjerojatno uspjele manifestacje.
Nema slika za arhive i bolje sjećanje, ništa ni na YouTubeu, ali čuo sa da su se neki pojavili na televiziji. "Festival je dobio prolaznu ocjenu" rekla je televizija, i to je valjda to.
Nagrade su nužno zlo na festivalima, tak je bilo i ovdje. Nagrada za najbolji film u cjelini («Grand prix») još nije uvedena, a nagrada za «najbolji autorski film» dodijeljena je režiseru koji nije autor ni priče ni likovnosti u tom filmu.
Najveća nepravda dogodila se u kategoriji namjenskog filma – zgodna svotica od 5000 kuna otišla je nekoj reklamici za T-com (fakat, nikad dosta novaca za reklame), dok su prekrasni filmovi Ivane Guljašević ovog puta ostali bez priznanja, valjda zato što su namjenski rađeni za djecu...
(Hvala Mariji koja mi je poslala ovu fotku)
Par linkova -
Vjesnik
DW
Danas. hr
Uskoro Animafest.
Nema slika za arhive i bolje sjećanje, ništa ni na YouTubeu, ali čuo sa da su se neki pojavili na televiziji. "Festival je dobio prolaznu ocjenu" rekla je televizija, i to je valjda to.
Nagrade su nužno zlo na festivalima, tak je bilo i ovdje. Nagrada za najbolji film u cjelini («Grand prix») još nije uvedena, a nagrada za «najbolji autorski film» dodijeljena je režiseru koji nije autor ni priče ni likovnosti u tom filmu.
Najveća nepravda dogodila se u kategoriji namjenskog filma – zgodna svotica od 5000 kuna otišla je nekoj reklamici za T-com (fakat, nikad dosta novaca za reklame), dok su prekrasni filmovi Ivane Guljašević ovog puta ostali bez priznanja, valjda zato što su namjenski rađeni za djecu...
(Hvala Mariji koja mi je poslala ovu fotku)
Par linkova -
Vjesnik
DW
Danas. hr
Uskoro Animafest.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)