Jučer sam nešto pričao s Duletom i Damirom pa obojica spominju OBJAVLJIVANJE.
Ok, njih dvojica su me zadnjih godina najviše nagovarali da nešto objavljujem pa to nije novost, ali ustrajem pri odluci od prije točno deset godina da se (bar u ovom desetljeću) neću aktivno bavit stripom. No i neko drugo OBJAVLJIVANJE ctreža me nekako više ne privlači.
Gledam malo blogove na kojima domaći crtaći objavljuju svoje uratke koje nisu (ili jesu) uspjeli nekom prodati (uglavnom neke skice, ništ koristi) pa kažem – eto, sad svatko može objavljivat što i koliko želi, cijeli svijet to može vidjet, super, ali nije to više fora kao nekad.
Najviše toga objavio sam vjerojatno u Modroj lasti. Prvi crtež još u srednjoj školi. Dali su mi priču o nekom ranjenom partizanskom kuriru, naravno. Urednik je rekao – «Vidi se da crtaš stripove, liči na Maurovića, ne znam...» Kak se onda crtalo, fakat sam im ličio na Maurovića. Kakav Maurović, kakav strip, nemaš ti pojma, samo objavi!
Objavili su to par mjeseci kasnije uz neki sasvim drugi tekst. Nitko sretniji od mene, iako nije bilo potpisano.
Par godina kasnije je polako krenulo, a onda je to bilo ovak – urednik bi ti uvalio tucet i po tekstova i pjesmica, pa kad to ilustriraš, doneseš, a on ti dadne novi svežanj (super) ili kaže – «Ništa za danas» (moraš doći ponovno idući tjedan). Crteže i tekstove on stavi na jednu od hrpetina u sobi (uglavnom na foteljama i podu, jer na stolu nema mjesta - tu su "važne" hrpe). Onda se ti nadaš da će jednom, kad mu nešto od toga zatreba, kopati po tim hrpama i uzet neki tekst koji si ti nacrto. Objavljivalo se dosta, što si im više donio, više toga bi izašlo. U nekom broju ništa, u idućem dvanaest, pa onda samo tri, pa dva put ništa…

A onda, napokon – naslovnica! Prvi put nešto u boji! Tražili su da prikažem jesen, a ja nacrtao djevojčicu s ljubičastom kosom u odjeći koja se raspada u lišće na vjetru. Gore par kapi kiše i laste (ispod logotipa) koje odlaze u perspektivu… Bio je to uspjeh, ali i dalje je ostalo po starom. Počeo sam bilježit što im sve predajem, te stavljat crvenu kvačicu na popis ak bi nešto objavili.
Kad se skupilo 80 dugo neobjavljenih (ne znam zašto nisam čekao stotu) pokazao sam zube. Vratio sam dvadesetak dosadno-neinspirativnih tekstova i rekao – «Nema smisla da to stoji kod mene , nek to netko drugi nacrta». I nisam više uzimao nove tekstuljke.
Kako se Nino Kunc tamo zaposlio, znao sam mu svratiti na kavicu razgovora. Ak bi me glavni urednik spazio na hodniku, pozvao bi i uvaljivao papirusine s nekim tekstovima. Kako mi se to nije uzimalo, promijenio je taktiku. «Zima, bi li nam ti opet napravio naslovu stranu?» E, tu bi me pridobio.
Kad sam radio sedmu ili osmu naslovnicu, otkrili smo da sam crtač sa najviše naslovnih stranica u povijesti Modre laste. Tako je i ostalo - u međuvremenu sam ih napravio pedesetak, negdje oko tridesete sam prestao brojati.
Bilo pa prošlo. Vremena su se promijenila, Lasta danas ima fotke na naslovnicama a ja OBJAVLJUJEM ovaj tekst da ga cijeli svijet može pročitat.
Tu je i 15 naslovnica koje sam skenirao-digitaliziro, u tri serije (godišnja doba, obljetnice i ljubav. Izabrao sam samo one sa djevojčicom.
P.S.
Evo tu i Bacha u osam varijanti. Objavljen je - drugi red, prvi s lijeva.