četvrtak, 24. srpnja 2008.
subota, 19. srpnja 2008.
Milenij u fotografijama
Šime Strikoman obznanio je danas 132. Milenijsku fotografiju -
U akvatoriju mjesta Kali na otoku Ugljanu kod Zadra snimljena je nova Milenijska fotografija.
Tridesetak velikih brodova, tunara i plivarica, bile su usidrene tako da su ispisale ime svog mjesta Kali.
Skoro godinu dana trajale su pripreme za ovu zahtjevnu Milenijsku fotografiju. Po ideji Šime Strikomana uključili su se svi bitni ljudi iz mjesta Kali da bi sa svojim brodovima izveli nešto što će zasigurno dugo pamtiti.
U čast ovog događaja stigla je i raketna topovnjača „ Šibenik“, a snimanje je izvršeno iz helikoptra HRZ. Tako je Ministarstvo obrane RH dalo veliku podršku ovom projektu.
132
Ovdje ih je još nekoliko, a više pogledajte ovdje - GALERIJA
118
65
115
Poslušajte pjesmu Milenijske Uspomene u izvedbi Đanija Stipaničeva i Klape More, ovdje - STRIKOMAN
U akvatoriju mjesta Kali na otoku Ugljanu kod Zadra snimljena je nova Milenijska fotografija.
Tridesetak velikih brodova, tunara i plivarica, bile su usidrene tako da su ispisale ime svog mjesta Kali.
Skoro godinu dana trajale su pripreme za ovu zahtjevnu Milenijsku fotografiju. Po ideji Šime Strikomana uključili su se svi bitni ljudi iz mjesta Kali da bi sa svojim brodovima izveli nešto što će zasigurno dugo pamtiti.
U čast ovog događaja stigla je i raketna topovnjača „ Šibenik“, a snimanje je izvršeno iz helikoptra HRZ. Tako je Ministarstvo obrane RH dalo veliku podršku ovom projektu.
132
Ovdje ih je još nekoliko, a više pogledajte ovdje - GALERIJA
118
65
115
Poslušajte pjesmu Milenijske Uspomene u izvedbi Đanija Stipaničeva i Klape More, ovdje - STRIKOMAN
petak, 18. srpnja 2008.
Roberts (2)
Danas pada kiša u Zagrebu, ljeto je a nigdje sunca... Prilika da se opet malo vratimo u Egipat
170 YEARS AFTER
Dolina kraljeva - prilazi grobnicama su uredno ozidani
Karnak - Stupovi koje je srušio neki zemljotres nisu ponovno podignuti ali Ramsesovi kipovi jesu
Više nije tako pusto
Luxorski hram - tu je uvijek bilo parkiralište brodova
Ovaj rukavac ili kanal više ne postoji, sad je tu kvart s hotelima
Memnonovi kolosi - i drevni Rimljani su ih renovirali
Izlazak sunca - nema više ovakvih poplava al ima balona
170 YEARS AFTER
Dolina kraljeva - prilazi grobnicama su uredno ozidani
Karnak - Stupovi koje je srušio neki zemljotres nisu ponovno podignuti ali Ramsesovi kipovi jesu
Više nije tako pusto
Luxorski hram - tu je uvijek bilo parkiralište brodova
Ovaj rukavac ili kanal više ne postoji, sad je tu kvart s hotelima
Memnonovi kolosi - i drevni Rimljani su ih renovirali
Izlazak sunca - nema više ovakvih poplava al ima balona
četvrtak, 17. srpnja 2008.
5000+ filmova
Jučer do 24. 00. bio je rok za prijavu projekata na natječaj Grada Zagreba glede programa filmske i druge kulture.
U Zagreb filmu smo pripremili 22 projekta. Drago je htio svaki uvezat spiralom, izgleda da mu je i uspjelo. Direktori su uglavnom samo potpisivali, ja sam stigao i urediti prethodni post na blogu.
Pajo Štalter našao grešku u novom filmu koji radi s Bordom pa će se kadar iznova snimiti. Svratio i Ljupče Đokić, donio novi film za distribuciju, Petričićev Čamac života, a Bajko se požalio na malu plaču. Veći je problem što je u skladištu crklo hlađenje pa se stari filmovi krčkaju na ovim ljetnim vrućinama.
Tako je počelo
Preparirana Baltazarova glava
Bajko
Ivana i Ljupče
Gužva u Vlaškoj 70
Pajo Štalter
Drago
Više od 5000 filmova
srijeda, 16. srpnja 2008.
Woodstock 1969
Bio sam klinac, bila je valjda 1970. kad sam na radiju čuo jednu prekrasnu pjesmu. Danima sam vrebao da je ponovno čujem, zanimalo me i kako je naslovljena a i tko to izvodi.
Ime banda ne znam izgovoriti niti danas, no pjesma se zvala (razočaravajuće) - Woodstock. Bezvezno ime, nisam imao pojma što znači. Trebalo je nekoliko mjeseci, možda i godina da se od nepostojećih informacija složi mozaik.
Daklem – to je ime nekog sela ili farme u Americi, tamo je tri dana ljeta 1969. bila neka svirka. Tu pjesmu je tim povodom napisala Joni Mitchell (žensko) a izvodili su je i CSN&Y. Kako su ova četvorica imali oduševljavajuću glazbu u filmu Jagode i krv, mislio sam da je njihova verzija pjesme najbolja, ali jok, kad sam se napokon našao neki njihov album (1972. ili 1973.) to nije bilo to. A i originalna verzia Joni Mitchell više je zvučala poput skice, gotovo karikature.
Elem, "moju" verziju pjesme izvode neki Matthews Southern Comfort, dokopao sam se snimke tek u novom mileniju. Sad sam naletio i na neki video...
Kad je napokon bilo moguće i kod nas pogledati trosatni dokumentarni film Woodstock glazba u njemu je već zvučala zastarjelo. Iako je Joe Cocker izgledao iznenađujuće dobro, najbolji dojam su ostavili The Who.
Hendrix, kojeg u filmu nekronološki čuvaju za kraj, svira po danu, nenadahnuto i dosadno. 30 godina kasnije saznao sam i da je uzeo najveći honorar (heh, ja mislio da su svi bili tamo džabe).
Evo tu amaterske snimke nastupa Huovaca...
...i multiekran montaže iz filma (eh, mladi Scorsese)
A ovdje je i nepredviđeni vrhunac filma a možda i cijelog Woodstocka
Novo vrijeme, drugovi, donosi i nove zadatke
Ime banda ne znam izgovoriti niti danas, no pjesma se zvala (razočaravajuće) - Woodstock. Bezvezno ime, nisam imao pojma što znači. Trebalo je nekoliko mjeseci, možda i godina da se od nepostojećih informacija složi mozaik.
Daklem – to je ime nekog sela ili farme u Americi, tamo je tri dana ljeta 1969. bila neka svirka. Tu pjesmu je tim povodom napisala Joni Mitchell (žensko) a izvodili su je i CSN&Y. Kako su ova četvorica imali oduševljavajuću glazbu u filmu Jagode i krv, mislio sam da je njihova verzija pjesme najbolja, ali jok, kad sam se napokon našao neki njihov album (1972. ili 1973.) to nije bilo to. A i originalna verzia Joni Mitchell više je zvučala poput skice, gotovo karikature.
Elem, "moju" verziju pjesme izvode neki Matthews Southern Comfort, dokopao sam se snimke tek u novom mileniju. Sad sam naletio i na neki video...
Kad je napokon bilo moguće i kod nas pogledati trosatni dokumentarni film Woodstock glazba u njemu je već zvučala zastarjelo. Iako je Joe Cocker izgledao iznenađujuće dobro, najbolji dojam su ostavili The Who.
Hendrix, kojeg u filmu nekronološki čuvaju za kraj, svira po danu, nenadahnuto i dosadno. 30 godina kasnije saznao sam i da je uzeo najveći honorar (heh, ja mislio da su svi bili tamo džabe).
Evo tu amaterske snimke nastupa Huovaca...
...i multiekran montaže iz filma (eh, mladi Scorsese)
A ovdje je i nepredviđeni vrhunac filma a možda i cijelog Woodstocka
Novo vrijeme, drugovi, donosi i nove zadatke
subota, 12. srpnja 2008.
Dan na moru
5:06 Vodice
5:42 Tribunj
5:48 Most i izlazak sunca
9:49 Kava
9:50
17:46 Plaja
19:47 Kava i zalazak sunca
20:04
5:42 Tribunj
5:48 Most i izlazak sunca
9:49 Kava
9:50
17:46 Plaja
19:47 Kava i zalazak sunca
20:04
ponedjeljak, 7. srpnja 2008.
LONG HOT SUMMER
Fakat je toplo, možda je u pitanju čak i globalno zatopljenje :).
Ali nije prvi put. Kad sam bio klinac išla je tv-serija pod tim naslovom (Ben Kvik), a prije par godina Zlatka je u Kronikama dugo toplo pokušavala letjeti.
Evo dokaza, nije iz naftalina nego iz arhive.
Ali nije prvi put. Kad sam bio klinac išla je tv-serija pod tim naslovom (Ben Kvik), a prije par godina Zlatka je u Kronikama dugo toplo pokušavala letjeti.
Evo dokaza, nije iz naftalina nego iz arhive.
srijeda, 2. srpnja 2008.
Bordo, nisi sam!
U današnjem Jutarnjem listu izašla je Bordina reakcija na jedan nevjerojatno bedast tekst objavljen nedavno u tom listu.
Ogorčen sam što ste sahranili Zagrebačku školu
Piše: Borivoj Dovniković
Foto: Tomas
Iznimno sam ogorčen i povrijeđen pisanjem Jurice Pavičića o Zagrebačkoj školi crtanog filma u tekstu “Pustimo Zagrebačku školu, dolazi Kenges!”
Jedino s čime se u tom članku slažem jest odavanje priznanja Studiju Kenges i autorima Simonu Bogojeviću Narathu i Veljku Popoviću na nagradama na Međunarodnom festivalu animacije u Annecyju. Sve ostalo u tekstu rezultat je nepoznavanja materije, a potom animoziteta prema vrijednostima jednog vremena, našoj filmskoj kući i autorima koji su ušli u filmsku povijest.
Pavičić piše da je posljednji zagrebački animirani film nagrađen u Annecyju Marušićev “Neboder” (1981.).
Na tom festivalu 1983. nagradu za debitantski film osvojio je Krešo Zimonić “Albumom”, a 1989. je Borivoj Dovniković za “Uzbudljivu ljubavnu priču” dobio specijalnu nagradu žirija te Nedeljko Dragić za “Slike iz sjećanja” novinarsku nagradu FIPRESCI - identična priznanja koja su sada osvojili kolege iz Kengesa. Pavičić hrvatskom društvu zamjera “nekrofilsko prekapanje po sjećanjima na ‘zagrebačku školu’ i njene davne klasike” te da se “daveći u pasatističkom samozadovoljstvu, pokušava oživjeti nešto što je davno preminulo”. Zatim docira kako “nove uspješnice hrvatske animacije nemaju nikakve veze sa slavnom, mrtvom tradicijom”.
Netočno je da je bilo tko iz protesta, kako piše Pavičić, umjesto “socijalističkog ‘kombinata’ Zagreb filma odabrao nove, male studije”. To se krajem prošlog stoljeća dogodilo u čitavom svijetu!
Veliki kombinati bili su nužni do pojave kompjutorske animacije jer je veća proizvodnja cel animacije zahtijevala veliki stalni servis (kopiste, koloriste i ostale suradnike), dok se digitalni animirani film može realizirati u jednoj sobi s privatnim računalom i kamerom. Jasno je da će nova animacija nastaviti umjetničku proizvodnju novim tehnikama, sadržajima i pristupima. Ali to ne znači da treba sahranjivati prošlost koja ima izuzetno mjesto u povijesti svjetske kinematografije.
Znatiželja - Borivoj Dovniković-Bordo
Više o Annecyu bilo je OVDJE, a više o Zagrebačkoj školu uskoro na ovom blogu.
Ogorčen sam što ste sahranili Zagrebačku školu
Piše: Borivoj Dovniković
Foto: Tomas
Iznimno sam ogorčen i povrijeđen pisanjem Jurice Pavičića o Zagrebačkoj školi crtanog filma u tekstu “Pustimo Zagrebačku školu, dolazi Kenges!”
Jedino s čime se u tom članku slažem jest odavanje priznanja Studiju Kenges i autorima Simonu Bogojeviću Narathu i Veljku Popoviću na nagradama na Međunarodnom festivalu animacije u Annecyju. Sve ostalo u tekstu rezultat je nepoznavanja materije, a potom animoziteta prema vrijednostima jednog vremena, našoj filmskoj kući i autorima koji su ušli u filmsku povijest.
Pavičić piše da je posljednji zagrebački animirani film nagrađen u Annecyju Marušićev “Neboder” (1981.).
Na tom festivalu 1983. nagradu za debitantski film osvojio je Krešo Zimonić “Albumom”, a 1989. je Borivoj Dovniković za “Uzbudljivu ljubavnu priču” dobio specijalnu nagradu žirija te Nedeljko Dragić za “Slike iz sjećanja” novinarsku nagradu FIPRESCI - identična priznanja koja su sada osvojili kolege iz Kengesa. Pavičić hrvatskom društvu zamjera “nekrofilsko prekapanje po sjećanjima na ‘zagrebačku školu’ i njene davne klasike” te da se “daveći u pasatističkom samozadovoljstvu, pokušava oživjeti nešto što je davno preminulo”. Zatim docira kako “nove uspješnice hrvatske animacije nemaju nikakve veze sa slavnom, mrtvom tradicijom”.
Netočno je da je bilo tko iz protesta, kako piše Pavičić, umjesto “socijalističkog ‘kombinata’ Zagreb filma odabrao nove, male studije”. To se krajem prošlog stoljeća dogodilo u čitavom svijetu!
Veliki kombinati bili su nužni do pojave kompjutorske animacije jer je veća proizvodnja cel animacije zahtijevala veliki stalni servis (kopiste, koloriste i ostale suradnike), dok se digitalni animirani film može realizirati u jednoj sobi s privatnim računalom i kamerom. Jasno je da će nova animacija nastaviti umjetničku proizvodnju novim tehnikama, sadržajima i pristupima. Ali to ne znači da treba sahranjivati prošlost koja ima izuzetno mjesto u povijesti svjetske kinematografije.
Znatiželja - Borivoj Dovniković-Bordo
Više o Annecyu bilo je OVDJE, a više o Zagrebačkoj školu uskoro na ovom blogu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)