ponedjeljak, 30. svibnja 2011.

60, 55, 50



60 godina od prvog animiranog filma
55 godina od osnutka Zagreb filma
50 godina od prvog Oskara

Snimljeno mobitelom -


Malo više slika OVDJE
a malo više teksta OVDJE

subota, 28. svibnja 2011.

Tupko protiv Šilje (2)

(ovo je drugi nastavak teksta napisanog za potrebe kataloga izložbe "Surogat stvarnosti" koja se upravo priprema u HDLU-u)



Krajem sedamdesetih većina mlađih suradnika a i autora Zagreb filma bavila se ilustracijom i stripom – Radivoj Gvozdanović, Ivan Flegar, Ljubica Heidler, Mato Lovrić…i naravno, Joško Marušić, također član Novog kvadrata. No većinom su ti autori u stripu bili pomalo površno, gotovo usput, radeći kratke geg stripove. Iako se vremenom Marušić deklarirao prvenstveno kao karikaturist, njegov najuspješnije djelo ostaje «Riblje oko» (1979. realiziran prema scenariju Gorana Babića) – film mračne atmosfere, jedne ideje i čvrste priče, prilično netipičan za mozaične parade gegova kakve su inače radili «karikaturisti» u svojim animiranim filmovima.


Nakon «Satiemaine» (1978.) smatralo se da je u ovom filmu napravljena gotovo savršena sinteza dviju struja u animiranim filmovima Zagrebačke škole (slikarske i karikaturalne). Nekako istovremeno krenuli su glasovi o krizi naše animacije, unatoč redovitom osvajanju nagrada na festivalima širom svijeta (koje je potrajalo sve do kraja osamdesetih). U svakom slučaju, «klasično» razdoblje Zagrebačke škole je tu negdje završavalo a očekivali su se novi impulsi. Možda tu leže razlozi zašto je moj prvi autorski film «Album» (1983.) proglašen važnim (nagradama se nitko nije čudio, to se podrazumijevalo). Netko je tada rekao - «Zimonić je u našu animaciju donio nešto novo, a to su ideje i likovnost koje dolaze iz suvremenog stripa».


Nisam tada baš bio uvjeren da je to potpuno točno. Iako je «Album» prvotno napravljen kao strip, bio je toliko egzotičan da sam ga uspio objaviti u nekom strip magazinu tek pet godina kasnije, nakon uspjeha s animiranim filmom. Istina, u filmu sam koristio tzv. multiekran, to je bilo relativno neuobičajeno a i moglo je podsjetiti na strip. Važnije mi je bilo to što se u filmu nisam puno koristio trikovima reducirane animacije. Koristeći tzv. «punu animaciju» radio sam nešto na tragu Disneya, a on više nije bio «ideološki neprijatelj» (smatralo se da je već gotovo propao). To nije bilo «moderno» ali je bilo je nešto novo, a nekoliko godina kasnije svi su pričali o postmoderni. Iskustva iz animiranog filma sam prenio na strip. Usvojio sam mnogo od «pripovijedanja slikom» koje dominira u animiranim filmovima koji se ne služe tekstom i dijalozima, pa sam nekoliko godina radio stripove bez upotrebe teksta. Naravno, prema svakom od njih bi se mogao napraviti animirani film…


Tri godine nakon «Albuma» (na kojem je prvi put bio potpisan kao animator) Boris Matas je napravio film «Putovanje gospodina Eliota» u kojem koristi elemente likovnosti i jezika klasičnog stripa (jaki kontrasti, oblačići s tekstom...) uz relativno reduciranu animaciju. Svojevremeno hvaljen, ovaj film je gotovo zaboravljen, a zanimljivost je da se Matas nikada nije afirmirao kao autor stripova. Matas je, za razliku od Devlića, nakon osam godina šegrtovanja na tuđim filmovima ipak dobio šansu da napravi svoj film.


Započevši novi film «Utakmica» (završen 1987.) pokušao sam skratiti to «šegrtovanje» u Zagreb filmu, nimalo privlačno mladim talentiranim crtačima. Pozvao sam nekoliko kolega da mi se pridruže u realizaciji ovog filma, budući da je kolažna struktura radnje omogućavala različite crtačke rukopise. Stanko Bešlić, Milan Trenc, Roland Peharec, Helena Klakočar i novi talent, Magda Dulčić, svi odreda autori(ce) objavljivanih stripova prihvatili su poziv… Bio je to početak svojevrsne «invazije» stripaša u Zagreb film.

(nastavlja se)

četvrtak, 26. svibnja 2011.

Raba daba...Animafest Zagreb

Animafest 2011

Snimanje glazbe - S. Sacher riješava stvari umjesto Profesora Balthazara -


trailer -

utorak, 24. svibnja 2011.

Animafest 2011 - trailer

Dalibor Barić još radi na animaciji slike, ovdje je verzija od ponedjeljka.
Veliko hvala Sacheru, napisao je i producirao glazbu u rekordnih pet dana.
Leiner svira bubnjeve, a bas je naravno Sacherov. Ženski glas pjeva Anshie.
Za sve ostale zvukove odgovoran je orkestar Jure Novoselića.

Proba bubnjeva


Radna verzija

subota, 21. svibnja 2011.

Tupko protiv Šilje


O povezanosti stripa i animiranog filma na našim prostorima uglavnom se nije previše govorilo, a ni pisalo.
Jedno od općih mjesta je spominjanje Kerempuhovih karikaturista u izradi prvog animiranog filma «Veliki miting» (1951) i pokretanju kontinuirane produkcije animiranog filma u Zagrebu. Vodeće osobe u kreiranju ovog filma bili su Norbert Neugebauer (redatelj filma) i Walter Neugebauer (glavni crtač i animator). Oni nisu bili karikaturisti nego autori stripova. Zašto se onda naglašava karikatura, a strip jedva spominje kad govorimo o nastajanju hrvatske animacije i Zagrebačke škole? Jednostavno, strip je u to doba bio praktički ZABRANJEN, trebalo je proći nekoliko desetljeća da ovaj medij skine sa sebe obilježja ideološke nepodobnosti. Satirički list Kerempuh bi sasvim sigurno objavljivao i stripove da se to tada moglo, pa nije neobična špekulacija da bi i «Veliki miting» možda prvo nastao u formi stripa a tek onda realiziran kao animirani film. Ali tada i u onim okolnostima to je bilo nezamislivo. Paradoksalno, početkom pedesetih godina bilo je LAKŠE napraviti i javno prikazati animirani film, nego objaviti strip istog sadržaja i likovnosti.

Uz Andriju Maurovića i Franju Fuisa, braća Neugebauer bili su tridesetih godina pioniri i pokretači stripa u Hrvatskoj, stvorivši velike i iznimno kvalitetne opuse, Walter kao crtač, Norbert kao scenarist. U realizaciji Velikog mitinga sudjelovali su i Borivoj Dovniković-Bordo, Ico Voljevica, Vladimir Delač…svi odreda budući veliki majstori domaćeg stripa.
Nakon pionirske avanture u Kerempuhovom studiju za crtani film, u poduzeću Duga film Neugebauer i Dovniković započinju rad na novim filmovima, no Duga film je iznenada, nekom političkom odlukom «likvidirana». Osnivanjem Zagreb filma kreće novo poglavlje, a Neugebaueri odustaju od animiranog filma, posvećuju se stripu i odlaze u Njemačku.

Stripovi se kod nas polako ponovno počinju objavljivati ali vremenom se uspostavio jedan novi «ideološki neprijatelj» – Walt Disney. Iako su i prvi filmovi Dušana Vukotića bili pod vidljivim utjecajem Disneyea stila, moderni likovni pristup i reducirana animacija postaju zaštitni znak u afirmaciji Zagrebačke škole animiranog filma. Borivoj Dovniković-Bordo, iako je već u Duga filmu počeo režirati, surađuje na filmovima drugih režisera, strpljivo čekajući šansu da ponovno radi filmove kao kompletan autor. Bordo nikada nije krio da je «Disneyevac», ali kako to u animiranom filmu više nije bilo poželjno, radi brojne stripove za Plavi Vjesnik, neke u realističnoj a neke u grotesknoj maniri. Bordo je kasnije realizirao čitav niz filmova, uvijek u grotesknoj maniri, pazeći da njegov crtež nikada previše ne podsjeti na Disneya.
Kontakte s animiranim filmom imali su i neki drugi crtači (npr. Jules Radilović) ali ponovna mogućnost kreiranja i objavljivanja stripova neko vrijeme je razdvojila strip i animirani film – strip je dva desetljeća bio produciran ali i kontroliran u duhu samoupravnog socijalizma, a animacija je, zahvaljujući internacionalnim uspjesima i brojnim nagradama, već izborila veliki prostor autorskih i umjetničkih sloboda.

Komercijalni uspjeh serije «Profesor Balthazar» dovodi do pokretanja istoimenog stripa koji je za dječji list Smib godinama radio jedan od Baltazarevih kreatora, Ante Zaninović. Ova strip serija (iz koje vremenom odlazi Balthazar a radnju preuzimaju njegovi prijatelji - «Kljunko i ostali») zanemarivana je i gotovo zaboravljena. Zlatko Grgić je za nekoliko listova crtao strip Maxi Cat, no poznatiji je crtanofilmski serijal istog naslova.

Raskoš talenta Nedeljka Dragića prelila se i na knjige i slikovnice koje on radi koristeći se elementima stripovskog jezika. Tek je «Tupko», kojeg Dragić ironično naziva «antistripom» digao dosta prašine i ukazao na povezanost stripa i animacije, ali i više od toga. Animirani film «Tup tup» nominiran je za Oskara, pa je i «antistrip» Tupko (koji sadržajno nema nikakve veze s ovim filmom) dobio na težini. «Tupko» se naziva avangardnim, «intelektualnim» stripom, a po prvi put se spominje i termin «autorski strip». U jednom od prvih ozbiljnijih tekstova o stripu Vera Horvat Pintarić piše o «Zagrebačkom krugu» strip autora, s posebnim naglaskom na Andriji Mauroviću i Nedeljku Dragiću, kao svojevrsnoj alfi i omegi, gotovo kao o zatvorenom krugu i kraju povijesti. Početkom sedamdesetih modernizam je kod nas na vrhuncu, apstraktno slikarstvo gotovo da ima status državne umjetnosti pa ne čudi veliki uspjeh otkačenog, minimalističkog Tupka.

Ja sam Tupka obožavao i svakodnevno izrezivao i čuvao pasice iz Večernjeg lista. Nekolicini iz moje generacije to je bio orijentir kako se može raditi i drugačiji strip od onog komercijalnog, «industrijskog». Već pri prvom dolasku u Zagreb film, 1975. godine, upoznao sam Dragića, Boureka i Dovnikovića i bio zapanjen kako su dobro prihvatili moje čudne stripove i pozvali me da radim na animiranom filmu. No upoznao sam i Radovana Devlića, njegova priča je bila nešto drugačija. Devlić je sedam godina radio u Zagreb filmu, napredovao je do glavnog animatora, ali nikako nije mogao dobiti vlastiti filmić. Imao je puno ideja i gotove likove, pa ih je pretočio u stripove (serijal «Huljice»). Počeli smo nešto i objavljivati i osnovali grupu Novi kvadrat, pa je Devlić otišao iz Zagreb filma (gdje nije dobio pravu šansu) i posvetio se stripu. Tek početkom devedesetih uspio sam se ga nagovoriti da napravi i animirani film sa Huljicama («Krvavi most»).

(Nastavlja se)

nedjelja, 1. svibnja 2011.

Prvomajski potop

(preneseno s Memoara povremenog ilustratora)

Proljeće u Novigradu, 1993., baš oko prvomajskih praznika. Prvi put sam bio pozvan da tamo vodim radionicu stripa. Prvog jutra, nakon što sam obišao školu bezuspješno tražeći sobu na kojoj piše «STRIP», netko me uputio prema nekom hodniku.
Neiskusan, dopustio sam da voditelji drugih radionica prigrabe prostorije u školi pa je stripu dodijeljen vrtić. Vrtić je bio povezan s školom 50-metarskim pustim hodnikom, a negdje na sredini stajala je djevojčica, sva u suzama.
«Šta ti tu plačeš?» upitao sam je.
«Kme, šmrc, meni su stavili u strip…a ja bih htjela u dizajn…šmrc, kme…» cmoljila je.
«Šta fali stripu?» pitam ja, praveći se nevješt.
«Ja hoću dizajn…dizajn!…kmeee..»
Vidim, loše je počelo, strip ovdje nije popularan, tko zna hoće li nekog uopće biti u tom vrtiću… Kak sam obišao cijelu školu, znao sam u kojoj sobi je radionica dizajna pa uputih curicu tamo.
«Tamo se javi profesoru Obrovcu i reci mu da te primi jer su te izbacili sa stripa.» - Mudro sam je savjetovao, a ona me zahvalno pogledala i odmah odjurila.
Kasnije sam saznao da se zove Karla, a na završnoj izložbi, kad je strip radionica proglašena najboljim, dobacio sam joj – «Tko ti je kriv, sama si htjela na dizajn.»
Sreli smo se na još par radionica, uvijek je bila u dizajnu, nikad više nije plakala, ali svratila bi do stripa…Čak je na jednoj zajedničkoj fotografiji jedne od strip radionica.
Desetak dana nakon prvog susreta nacrtao sam je na uvodnom crtežu «Velikog potopa».


Kad sam stigao do onog vrtića, bio je pun nezadovoljnih dečki i djevojčica. Bilo ih je petnaestak, ali vrtić je bio mali, s malim stolovima i stolicama, pa su u početku svi bili pomalo poniženi što su bačeni u te prostorije za patuljke, daleko od ostalih. Kasnije se sve promijenilo, na bolje.
Zašto Veliki potop? Bila je to tema tog Novigradskog proljeća. Neki su gunđali jer im je tema bila glupa, no drugi su odmah počeli crtat životinje koje Noa prikuplja za svoju barku. Nekima sam objasnio da ne moraju crtati biblijski potop, jer to je samo metafora za neku katastrofu velikih razmjera. Ti su onda krenuli crtat priče o nekoj katastrofi…
Najnezadovoljniji je bio jedan dečko koji nikako nije prihvaćao tu glupu temu, njegov bunt je poslije par dana ipak više ličio na zabušavanje. Napokon je sjeo i nacrtao strip od tri slike – rock muzičar se popne na binu ali ga odmah ubije grom (ili strujni udar, ne sjećam se). Strip je nazvao «Smrt Johna Lenona» i bio je to hit dana. Dečko se zvao Damir Bralić.
No apsolutno najbolja na toj radionici je bila jedna djevojčica. Crtala je kao da se stripom profesionalno bavi već desetak godina a bila je tek sedmi razred. Danas je Dunja Janković u Amerci, radi jako zanimljive stvari, između ostalog i stripove.

Zadnjeg jutra je bio rastanak i tada se dogodilo nešto što se više nije ponovilo. Dok su se klinci pozdravljali i ukrcavali u autobuse, jedan srednjoškolac je uzeo gitaru, počeo svirati i pjevat neku pjesmu a drugi su mu se pridružili u pjesmi. Tada su svima potekle suze, a vidio sam i odrasle kako brišu oči. Svina je bilo žao što se rastajemo.
Netko je rekao – «Eto, sad zaista imamo pravi potop…u suzama.», a ja sam odlučio da zadnja epizoda Zlatke u toj školskoj godini bude na temu velikog potopa.
Bilo je to lakše odlučiti nego napraviti, pogotovo nakon gomile smješnih stripova koje su upravo napravili ti klinci. Nisam mogao smisliti nikakvu priču za strip, a rok je bio kratak. Napokon sam napisao tekst u formi recepta, odnosno, kao upute za upotrebu kakve nalazimo uz ljekove. Zlatka se spominje samo u potpisu, kao firma s logotipom «Z» koji je bio parafraza Plivinog «P».

Ilustrirao sam to gotovo rutinski, nekoliko sličica u debelim okvirima kroz koje pada suza. Zadnja slika zauzima pola stranice, potopljeni svijet, kiša i oluja odlazi, kopno na vidiku, Zlatka na splavi koje umjesto jedra ima drvce…
Ali predzadnja slika je ipak bila nadahnuta pjesmom «Come Undone» od Duran Duran, bila je to neka vrst posvete pjesmi koja mi se sviđala i spotu koji se tada vrtio.